Piše: Daria Mijić

U lijepoj našoj slabiju radikalnu ljevicu kompenzira ni manje ni više nego lijevom svjetonazoru naklonjena desnica koja je jednak, čak i gorljivi, zagovornik ideje velike socijalne !big brother! države. Spomenuto na nacionalnoj i lokalnoj razini pojačanje dobiva u  nama svojstvenom fenomenu uhljebljivanja od strane jedne i druge političke opcije (pogotovo na lokalnim razinama), korupciji i besramnom haračenju čak i u ovoj trenutnoj ekonomskoj krizi.

Tako je Grad Dubrovnik poslao iznajmljivačima uplatnice poreza, a ne trebate bit genije ukoliko niste iznajmljivač da znate koliki je trenutno dohodak djelatnika u turizmu (0 kuna). Čini se da je u RH i u Dubrovniku izumljen novi porezni oblik, porez na nula dohotka.

No odavno ljudska prava na zapadu nisu bila toliko stjerana na marginu do formiranja čuvenih korona stožera, koji su zapravo nusprodukt jačanja svih gore pobrojanih struja propasti.

Zapadom hara radikalno lijeva ideologija, na krilima preplaćenih dekadentnih holivudskih zabavljača (dvorskih luda) i medija. Ideologija koja se bazira na svemu samo ne na moralu i razumu, obrušila sa na gotovo sve temelje zapada. Od moralnih, znanstvenih, društveno ekonomskih, pa do osobnih sloboda i prava pojedinca.

Radikalna ljevica propagira nepostojanje objektivnog morala i dekadentnost, primat daju osjećajima nad razumom i znanosti (zadnja njihova tvrdnja je da spol nije biološki određen gdje brkaju spol sa stilom i vrijeđaju žene), zalažu se za socijalizam (čitaj veliki državni aparat, velike poreze i hiperregulaciju), a najglasniji su u borbi ZA zabranu slobodnog govora i cenzuriranje medija i društvenih mreža.

Međutim u Hrvatskoj ljevica i desnica idu ruku pod ruku, uz tek male mikroskopske razlike. Zajedno ljevica i desnica trenutno slažu jedan novi besmisleni propis (još više državne stege) na drugi, harače i cenzuriraju, i naravno obavezno – uhljebljuju – pogotovo na lokalnim razinama.

Što se socijalizma tiče, ta tema je nepresušan izvor inspiracije.

U RH socijalisti su i lijevi i desni. Što zbog ne znanja i ne morala, što zbog ispranih mozgova i tupila.

Iako je problematika socijalne države opsežna tema za sebe, pokušati ću u kratko dočarati začarani krug mjera ovog današnjeg popularnog demokratskog socijalizma.

Generalno, ono što se u pravilu događa ide ovako:

Podignu se porezi u svrhu financiranja neke kao socijalne mjere, nakon čega svatko tko ima novaca i mogućnosti sakrije primanja (sportaši, glumci, političari - svi imaju offshore račune). Svatko će prihvatiti određenu distribuciju dohotka kroz poreze, jer je isto nužno, bilo iz moralne perspektive, bilo jednostavno iz ekonomsko-socijalnih razloga (nužnih državnih troškova, sigurnosti, održavanja kupovne moći i standarda). No poreze iznad određene razine nitko neće plaćati ukoliko ne mora, pa nitko nije toliko lud, glup ili altruističan.

Na kraju te poreze snose ljudi srednjih platežnih mogućnosti, i male tvrtke jer velike korporacije itekako imaju razrađenu međunarodnu poreznu strategiju.

Stoga nije ni čudno da veliki svjetski biznismeni i igrači lobiraju za velike poreze i glume velike socijaliste i humaniste. Veliki porezi im desetkuju konkurenciju bez puno truda s njihove strane. Političarima socijalizam ide na ruku, jer im je to izlika da uhljebljuju, razbacuju se s državnim novcem i prilika da sufinanciraju sebe i rodbinu. Ironično je da na kraju te poreze i posljedice hiperregulacije snose oni koji su ih najviše podržavali.

U Hrvatskoj ono malo novca što se i skupi za socijalne mjere na kraju pojedu birokrate (jer oni su zaštitni znak državne intervencije u sve pore našeg života) i razdjeli u upitne svrhe, a onima kojima je stvarno potrebna državna pomoć ostane gotovo ništa. Bitno da je Ministarstvo kulture podijelilo do pola milijuna kuna kulturnjacima da nam distonavaju.

Porezima ugušeni poduzetnici uštede traže na zaposlenicima (otpuštanja, manje plaće, tehnološka rješenja za obavljanje poslova umjesto djelatnika), a one koji ostanu bez posla u tom slučaju dočekaju 'efikasne' socijalističke mjere protiv nezaposlenosti. Tada, ti isti veliki porezi koji su dobrim dijelom zaslužni za cijeli onaj obimni popis imena na HZZu, bi te iste ljude trebali kao spasiti, a u praksi mjere za nezaposlene su daleko čak i od privremene pomoći, a kamoli rješenja problema.

U načelu većina mjera nije usmjerena osposobljavanju ljudi za povrat na tržište rada, naknade koje dobiju nezaposleni su smiješne i na kratki period, a u zemljama gdje nezaposleni dobiju solidnu naknadu ne postoji popratni plan i programa da ih se ponovno vrati među 'radnu snagu' što inducira dodatni problem da neki nezaposleni nemaju ni motiva ići tražiti posao kad mogu živjeti na socijali (čuveni primjer su Bosanci u Skandinaviji). Prema tome, mjere socijalista, čak i čuvenih skandinavskih socijalista ne adresiraju uzrok problema nezaposlenosti, a kamoli da pridonose rješenju, ali bitno da se za svakih izbora, pogotovo kod nas, spominju neke nove naknade za nezaposlene, lijepo zvuči zar ne – dok ne spadnete na njih.

Prema tome, veliki porezi i bilo kakve naknade bez konkretne strategije, nisu rješenje, već dio problema, a upravo pod tim geslom političari beru najviše bodova i uspijevaju nametnuti nove oblike poreza.

Mislim da je najbolji argument za to koliko je državni aparat postao moćan, koliko država zadire u tržište i naše živote trenutna globalna situacija sa covid stožerima. S takvom lakoćom su nam ograničili temeljna ljudska prava, ljudima se zabranilo da rade, ograničilo kretanje, a Ustavni sud nije se oglasio. Njima je valjda normalno da se ljude baci na rub egzistencije na osnovi pretežno indicija i nepotpunih podataka. Sad kad se počinju osjećati ekonomske posljedice, tek se sad vidi da nam ne treba velika država i njene naknade i mjere, nego sloboda i pravo na rad. Nadam se da će se ljudi trgnuti i intervenirati dok ne odu kako se u žargonu kaže – na bubanj.

Međutim sve ove mjere političarima prolaze primarno zbog kolektivne neodgovornosti, difuzije odgovornosti, a dijelom i zbog neznanja (tupila i podložnosti manipulacijama) i nemorala (potkupljivosti). I tu ću samo ponoviti – osnove ustavne demokracije su vještine, intelektualne i participatorske. Želite li promjene morate – participirati. Informacije usvajajte na osnov argumenata koliko god vam zaključci ne išli niz dlaku, vodite mentalnu higijenu i proberite što gledate i čitate, a većinu bitnih tema bitnih životnih obrađuju stručnjaci u kratkim videima na kanalu Prager University. Pretplata je – besplatna.

Video 1

Video 2  

Obavezno pogledajte i ostala videa na  LINKU. A OVDJE više pročitajte o PragerUniversityju.