Na postaji u Čilipima je pak kvaliteta zraka vrlo loša, gdje su čestice PM 2,5 u koncentraciji 39,19, a PM10 u koncentraciji 101,42.

PM 2,5 su čestice za koje se navodi kako su opasnije jer su manje pa lakše i dublje mogu prodrijeti u organizam. One pak nastaju sagorijevanjem fosilnih goriva, a sastoje se uglavom od sulfata, nitrata, amonijaka, organskog i elementarnog ugljika, težih metala, poput olova, mangana, bakra... Njihov je promjer otprilike 3 posto promjera dlake, a kad im koncentracja naraste više od dopuštenih 25 μg/m3 u kalendarskoj godini i kad prodru duboko u pluća, mogu uzrokovati niz problema, od otežanog disanja do peckanja očiju. 

PM10 su pak grube čestice koje imaju promjer manji od 10 mikrometara (μm), primjerice prašina ili pelud. PM10 uglavnom sadrže željezo, aluminij i silikate, a nastaju primarno zbog loženja na kruta goriva te ispušnih plinova automobila i industrije. Njihova prosječna granična vrijednost tijekom 24 sata je 50 μg/m3, a sve iznad toga znači da je kvaliteta zraka lošija te da s vremenom može početi utjecati na zdravlje. 

U Dubrovniku je, srećom, ovakva koncentracija rijetka pojava, što se vidi po rezultatima stanice za mjerenje kvalitete zraka u Zračnoj luci Ruđer Bošković. Od prošle godine radi i postaja za mjerenje kvalitete zraka na gorici, koja će sigurno omogućiti kvalitetnije praćenje podataka nego što je do sada bio slučaj.