Mjere su u tom kontekstu stvorile veliki jaz. Kafići i restorani su uglavnom bili zatvoreni, koncerti uglavnom odgođeni, a klubovi već godinu dana ne rade. Zbog toga ispaštaju sve dobne skupine, a posebno mladi kojima je socijalni kontakt od iznimnog značaja. Srednjoškolci su tako posebno zakinuti za ono što u tim godinama čini najvažniji dio njihovog svijeta – produbljivanje starih prijateljstava, uspostava novih, druženja, prve ozbiljnije ljubavi i simpatije, noćni izlasci. Ogroman broj njih neće imati svoje maturalno putovanje ili maturalnu večer. 

'KAO DA SAM IZGUBILA DVIJE GODINE ŠKOLOVANJA…'

„Definitivno smo za puno toga uskraćeni,“ kaže učenica 3. razreda Jezične gimnazije Ani Letunić. Kako kaže, nemaju mogućnost izlazaka, putovanja, druženja i svega onoga što je sastavni dio života prosječnog srednjoškolca. 

„Pođemo prošetati ili se okupimo kad je lijep dan. Kad je ružno vrijeme, ne možemo nigdje,“ kaže nam ova srednjoškolka. Online nastava također im se ne čini kao idealno rješenje.

„U početku kad je krenula cijela priča oko online nastave, uglavnom smo bili sretni jer ne moramo u školu. No, nije da ne fali. Puno je bolje kad smo uživo na nastavi, imamo više koncentracije, više znanja upijamo, bez obzira na to što imamo više posla oko učenja. Osobno osjećam da sam se ulijenila i kao da sam izgubila dvije godine svog školovanja. Bliži se matura, a sve je potpuno neizvjesno, ne znamo kako se na nju pripremiti i još online nastava…,“ govori Ani. 

OSUĐENI NA SAMICU, A NISU NIŠTA KRIVI

Sličan dojam stekla je i profesorica Gimnazije Dubrovnik Nikica Anić koje smatra kako se na učenicima vidi pad koncentracije i volje. 

„Nedavno sam u sklopu online sata razrednika od svojih učenika zatražila da mi pošalju osobno viđenje sadašnje situacije. Stekla sam dojam da osjećaju nelagodu i strah za budućnost. Također, svjesni su kako ovakav način nastave nije ni približno kvalitetan kao onaj koji su odvija u učionici,“ izjavila je profesorica. 

Anić je, kaže, o ovom problemu razgovarala s jednom psihologinjom koja joj je potvrdila kako svjedoči porastu slučajeva tinejdžerske anksioznosti i depresije. 

„Rekla je da ih doživljava kao ispuhane balone, a tako ih i ja doživljavam. Kao da su osuđeni na samicu, a ništa nisu skrivili. Kad sam bila u njihovim godinama, mislila sam da mogu promijeniti svijet. Oni tu energiju nemaju. Nemaju viziju, a trebali bi je imati. Viziju, radost i pozitivnu energiju. Osjećam da su prazni, nezadovoljni i bezidejni što ne čudi jer su to pametni mladi ljudi koji žele nešto stvoriti, imaju ambicije, a sada ne znaju što ih čeka. Ne znaju što će biti za godinu ili dvije, kako će izgledati matura, hoće li im se uvažiti kako nisu imali pristup obrazovanju kao prethodne generacije… Uskraćeni su za upoznavanje novih prijatelja, simpatija i za sve ono što je normalno u njihovim godinama, kao i za socijalne vještine koje se stječu u tom životnom razdoblju zbog čega se doima kako se osjećaju otuđeno,“ kazala je Anić. 

Naglašava kako nije epidemiolog i kako ne može govoriti o mjerama u borbi protiv Covida, ali online nastavu ne smatra idealnim rješenjem. Kaže kako učenici ne mogu primiti toliku količinu znanja kao kad su u učionici gdje im je veća koncentracija i motivacija, a u njoj svakako ostvaruju i interakciju te socijalizaciju koja im je novonastalim okolnostima oduzeta. 

„Bojim se da bi sve ovo na njih moglo imati dugoročne posljedice. Oni su u dobi kad se još formiraju kao ličnosti i od 15. do 19. godine imaju potrebu za onim što im je uskraćeno. Pohađati nastavu sad im znači ustati i upaliti kompjutor. Prije je to značilo ustati, odjenuti se, doći na autobus, doći  u školu, iznijeti svoje mišljenje, raspraviti o nekoj temi, nasmijati se…. Znači sve ono što u ovom obliku nemaju niti mogu imati. U našoj školi se puno toga radi. Učenici koji uče talijanski putuju u Milano, sudjeluju u projektima koji kod njih budi poduzetnički duh, idu na izlete… Razrednica sam trećeg razreda, trebali smo planirati ekskurziju, ne znamo ni što će biti s tim. Malo se ježim od svega ovoga,“ kaže Anić koja svemu navedenom svjedoči iz prve ruke kao profesorica i razrednica, ali i majka tinejdžera. 

I PUTEM EKRANA VREBA OPASNOST 

Vesna Raguž Staničić, prof. klinički psiholog u Općoj bolnici Dubrovnik, kaže kako se za pomoć javlja sve veći broj pripadnika svih starosnih skupina, pa tako i mladi ljudi koji se javljaju samostalno ili to rade njihovi roditelji koji su zabrinuti za stanje svoje djece. 

„Najčešće se javljaju zbog nesnalaženja u praćenju nastave putem online modela. Neočekivano veliki broj učenika nije se snašao u tome. Mišljenja sam kako je online nastava loše organizirana na gotovo svim nivoima. U jednom djelu je loše to što veliki dio učenika nije slušao predavanje online putem kao što je to praksa kad se nastava održava uživo nego su uglavnom imali nekakve domaće radove. Pa su i oni stizali u nekakve neprimjerne ure nastavnicima i to je sve skupa dosta problematično. Osim što su ostali bez najboljeg mogućeg načina za primanje znanja, zakinuti su i za taj socijalni dio jer ne odlaze u školu i ne druže se toliko nego komuniciraju preko ekrana,“ kaže Raguž Staničić.  

A ekrani sa sobom vuku i nove izazove, pa i opasnosti. 

„Situacija u kojoj mladi preko ekrana zadovoljavaju svoju potrebu za socijalnim kontaktom i naobrazbom donosi novu opasnost, a to je ovisnost o ekranu što nikako nije dobro. S ekrana mami puno izazova, od brojnih igrica koje mogu stvoriti ovisnost pa i nepoželjnih sadržaja koje primaju putem interneta,“ kaže Raguž Staničić koja vjeruje kako se novonastala situacija na mlade odrazila na posebno negativan način te da kod velikog broja njih generira frustraciju, anksioznost i tugu koja može dovesti i do depresije. 

MLADIMA JE IPAK NAJTEŽE 

Novonastala situacija izazovna je za svakog prosječnog čovjeka jer je prirodno da ljudi imaju potrebu za socijalizacijom. Kod mladih osoba takvo što je najizraženije. 

„Tinejdžerske godine životni su period kad nam socijalni život predstavlja najznačajniju ulogu. Jasno je kako je situaciju oko pandemije nemoguće držati pod kontrolom bez epidemioloških mjera, no situacija je to koja mlade sprečava u njihovim osnovnim potrebama i puno toga značajnog kao što su uspostavljanje što boljih kontakata u skupini, produbljivanje postojećih te ostvarivanje novih prijateljstava, borba za što bolju reputaciju u skupini… Dakle, svakako predstavlja atak na društveni segment njihovog života koji je u tim godinama od iznimne važnosti,“ kaže Raguž Staničić. 

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik petkom.