Piše: Ivo Batričević

Zbog talijanskog  parobroda BRUNDUSIUM strahovao je cijeli Gruž i Lapad, a i veći dio Dubrovnika jer je u svojim skladištima imao 900 tona avio bombi. Parobrod BRUNDUSIUM je izgrađen 1906. u brodogradilištu Nylands Verksted u Oslu pod imenom ULEFOS za brodarsku kompaniju A/S Manchester Kristina (Wintage & Co.). Parobrod je imao 1372 BRT-a, nosivost 1407 tona, duljine 70,28 M, širine 10,36 M i  parni stapni stroj trostruke ekspanzije jačine 650 KS. Godine 1915. je prodan brodarskoj tvrtki Det Bergenske Dampskibsselskab iz Bergena u Norveškoj i dobiva novo ime DENEB, za njih je plovio punih 19 godina s tim da je od 1917. do 1919. bio pod za kontrolom Vlade Velike Britanije. 

Godine  1934. je prodan talijanskoj brodarskoj kompaniji Marittima Commmerciale Brindisiana i dobiva novo ime  BRUNDUSIUM, a nakon dvije godine ponovo mijenja vlasnika Achille Lauro iz Napulja te je i dalje plovio pod istim imenom. Ratne prilike Drugog svjetskog rata su ga dovele u luku Gruž s teretom od 900 tona avionskih bombi.  Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. posada broda mu je otvorila ventile i potopila ga 10. rujna uz obalu pored skladišta zvanog Mančina da ne bi došao u njemačke ruke.

Pored ratnih zbivanja veliki strah se uvukao u stanovnike Gruža i Lapada, a i cijelog Dubrovnika, jer su se bojali da bi njegov teret mogao izazvati veliku eksploziju. Teško je bilo i zamisliti što bi se dogodilo da je brod pogođen u jednom od devet bombardiranja Dubrovnika od strane savezničkih aviona tijekom 1943. i 1944. godine, a najteže je bilo kada se ciljano  gađala luka Gruž. Najopasnije je bilo prvo i veoma razorno bombardiranje luke Gruž i Lapada dana 28. studenog 1943. kad su u 11 sati ujutro nebo preplavila 24 bombardera B-25 „Mitchela“ i ispustila 44 tone bombi. Tako je talijanska posada broda koja je namjerno potopila brod  ustvari spasila od mogućnosti da ga pogode bombardiranjem, a i kasnije da ne padne u njemačke ruke. 

Rat je završio, a brod je i dalje ležao na dnu uz samu obalu luke te se u Dubrovniku i dalje strahovalo, a i strahovalo se kako će proteći njegovo vađenje. Samo vađenje se nije moglo odmah nakon rata započeti jer je puno brodova bilo potopljeno na cijeloj našoj obali Jadrana, a specijalizirane tvrtke za takve poslove nije bilo te su prva vađenja bila od strane specijaliziranih jedinica JRM-a.

 Također sam pronašao slike i tekstove da je potonuli parobrod Cavtat u vlasništvu Dubrovačke plovidbe izvadila Lučka kapetanija u Dubrovniku, a potonuo je  tog istog dana za vrijeme najžešćeg bombardiranja Gruža. Sva ostala vađenja počinju 1947. godine nakon osnutka specijalizirane tvrtke Brodospas iz Splita koja se u početku bavila samo vađenjem brodova, tegljenjem i spašavanjem. 

Tako je na red došao pored ostalih hitnih vađenja i naš  BRUNDUSIUM te je 15. listopada 1948. započelo vađenje broda koji je predstavljao veliki problem za luku, a i sam grad. Odlučeno je da se zbog sigurnosti prvo započne s vađenjem avio bombi, a tek onda broda. Cijela operacija se obavljala pod vodom, da se izbjegnu promjene koje bi mogle prouzrokovati eksploziju. Konstruirana je posebna naprava koja je postavljena ispod  drvene splavi, a koja se mogla pomoću posebnih vitala spuštati u unutrašnjost broda. Ronioci su rukama uzimali bombe, stavljali ih u tu napravu koja ih je potom podizala do razine mora i oprezno su ih stavljali na splav. 

Pomalo, ali sigurno su teglili splav na otvoreno more, gdje su s tegljača na sigurnoj udaljenosti  potezanjem konopa opasni teret otpuštali da potone  na dno. Kad je zadnja bomba u veljači  1949. izvađena i sigurno uklonjena Dubrovnik je napokon odahnuo od tog velikog problema, jer ipak se radilo o velikoj količini eksploziva koji je bio uskladišten u brodskom skladištu takoreći u jednu cjelinu. 

Teško bi se moglo  zamisliti koju bi štetu pri eksploziji i u kojem radijusu 900 tona bombi moglo učiniti. Nakon izvađene zadnje bombe, odmah se pomoću cilindara i brod podigao na površinu 13. veljače 1949. i oteglio u brodogradilište Viktor Lenac - Rijeka gdje je temeljito obnovljen. 

BRUNDUSIUM je ponovo zaplovio pod imenom DUNAV u vlasništvu Jadranske slobodne plovidbe iz Rijeke za koju je plovio od 1953. do 1960. Tada prelazi u flotu Lošinjske plovidbe i u njoj plovi idućih šest godina.  Naš problematični brod BRUNDUSIUM je svoje plovidbe završio u rezalištu brodova u La Spezia - Italija, gdje je u rujnu 1966. započelo rezanje s imenom DUNAV.                                                         Izvor priloženih fotografija su monografija Jadrolinije, monografija Brodospasa i Alenko Milin.