Izložba grafika troje mladih likovnih umjetnika Martine Gracin, Kristine Restović i Tina Samaržije “Ogledalo čudesnog“ otvorena je u novouređenom izložbenom prostoru bivše Tvornice ugljenografitnih proizvoda.
Organizator izložbe koja je, zapravo, homage našem renesansnom komediografu jest Dom Marina Držića koji je ovom izložbom načinio iskorak iz matičnog izložbenog prostora u Širokoj ulici.
Autorica izložbe i predgovora katalogu izložbe je kustosica Iva Körbler koja je navela kako “bez obzira na trendove u umjetnosti, i u 2025. godini otkrivamo kako bezvremena aktualnost djela Marina Držića ne prestaje intrigirati hrvatske grafičare svih generacija, stilova i rukopisa:
- Kompleksnost Držićevih kulturološko-društvenih, pa i političkih poruka prelazi vrijeme i prostor, iznad činjenice intrigantnog predloška za motivsko-likovnu inspiraciju. Troje istaknutih hrvatskih grafičara Kristina Restović, Martina Gracin i Tin Samaržija koji, svaki u svojoj generaciji, imaju zasluženu poziciju majstora od grafičkog zanata, odlučilo se prihvatiti ovog čudesnog putovanja u Držićeva djela, epohu i život, otkrivajući kroz pripreme za grafičke skice kako nas osim digitalne i AI tehnologije malošto dijeli od Držićeva vremena: ljudski su karakteri, skriveni motivi ponašanja i djelovanja, kao i postupci ostali nepromijenjeni. Novac i zlato, a kroz njih i spletke još uvijek vladaju svijetom, a moć je tako slatka!
Zanimljivo je svakako reći i to da je naziv izložbe “posuđen“ iz istoimenog nadrealističkog romana Pierrea Mabillea “Ogledalo čudesnog“. Prema njemu, veze nadrealističkih postulata s Držićevim životom i svjetonazorom nisu daleke i “svatko od nas ima svojstvenu šifru simbola koja je plod osobne prošlosti“.
Recimo i to da je Kristina Restović (1973) iz Splita pomno proučavala Držićeva djela te bila i sama iznenađena širinom i lucidnošću njegova djelovanja i izvan književnih žanrova. Martina Gracin (1978) iz Zagreba je na tragu svojeg stilskog rukopisa u tehnici linoreza gotovo automatizmom stvorila i transponirala motive Držićevih djela u nadrealistički mentalni pejsaž u kojem se, istovremeno, nižu prozoru i motivi poredanih poput isječaka sna.
Konačno, recimo i to da da je Tin Samaržija u svojem grafičkom pristupu, kako bi to rekao akademik Tonko Maroević, “vrlo hrabro i apartno spojio temu korespondencije između Marina Držića i Cosima I. de Medicija koja razotkriva pokušaj jednog pisca da utječe na političku stvarnost svog vremena“.
