Komercijalizacija Božića je odavno izokrenula određene običaje i glavne poruke tog ne najvećeg, ali najpopularnijeg kršćanskog blagdana pa je tako ukrašeni bor nepravedno pobrao svu pažnju, mada ne bi trebao biti u centru pozornosti. Prema kršćanskom nauku, to bi trebao biti betlem pod borom. Razlog je jasan. Naime, upravo je betlem prikaz rođenja Isusa Krista, što i jest temeljni događaj koji se Božićem obilježava i što i jest temeljna poruka samog blagdana – rođenje, novi početak, nada…

Naši stari znaju kako kako bi betlem trebao dominirati prostorom, no s vremenom su borovi i jelke postajali sve veći i raskošnije okićeni, a sami betlemi siromašniji i manji. Danas se blagdanskim drvcima posvećuje puno veća pažnja nego onome što je smisao Božića, a to je scena rođenja Isusa. 

TREBAO MI JE IZLAZ  

No, to vrlo dobro zna gospođa Aida Saltarić koja je u svom domu uredila radionicu za izradu betlema. Oni koji su bili u njenom domu u Dračevom selu, opisat će ga kao – toplog. Nije to zbog grijanja na drva koliko zbog ugodne i domaćinske atmosfere koju je Aida utkala u svaki kutak svog doma – u uređenju, u kolačima, u svemu čega se dohvati, osjeća se duh i toplina te vrijedne sugrađanke. Ali i u betlemima koje izrađuje! U svaki od njih je utkala dio sebe i to se naprosto osjeća. 

S izradom betlema krenula je u rujnu prošle godine. O tome nije znala puno, ali je ubrzo postala prava majstorica. Rekli bi neki kako je cijela priča krenula sasvim slučajno, no čini se naposljetku kako je malo toga slučajnog kod velikih djela. Kako nam govori ova skromna gospođa, zatekla se u teškom životnom periodu i priželjkivala je neki izlaz. Što napraviti, kojim putem krenuti? 

Kako je pomislila na to kako joj treba izlaz, u tada joj se činilo beznadnoj situaciji, pošla je na YouTube i prvi video koji joj se prikazao bio je čovjek koji drži jaslice, a pisalo je – stirodur (stiropor). Taman su oblagali kuću i bila je puna stirodura. To nije mogla biti slučajnost! I to je bio jasan znak. 

'TI SI, NONE, RECIKLIR'

Od supruga Iva je brzo zatražila sav potreban alat kako bi mogla izrađivati betleme, a u svom domu nam je pokazala sedam njih. Izradila ih je i više. O svojim radovima govori s posebnom 

strašću i oni joj pričinjaju ogromnu sreću. Kako nam govori, kad krene raditi često izgubi pojam o vremenu, ponekad čak i zaboravi kako je gladna… Postoji samo ona, njeni momenti kreativnosti i očita ljubav prema onome što radi. 

„Moja unučica Erin mi je rekla kako sam zapravo reciklir,“ kroz smijeh nam govori Aida. Jer betleme izrađuje od stiropora. No, puno je tu i prirodnih materijala, poput drva ili mahovine. A svaki od njih priča svoju vlastitu priču i za Aidu i njenu obitelj ima veliku vrijednost. 

KORA STARE MASLINE I ČEMPRESA, BROČICE I SOKLINI…

„Ovdje imate koru naše masline koja je stara preko 100 godina. Potom možete vidjeti i ravnu koru, a to je kora čempresa koje smo imali kod kuće. Jednog je posadio moj svekar, a drugog njegov brat. Tu je i betlem koji prikazuje i staru kuću moje mame kojeg sam radila po sjećanju. Naime, kuće i magazina više nema, sve se urušilo. Ostao je samo stari komin. Za taj sam betlem posebno vezana, još se razmišljam hoću li ga prodati. I moja unučica Lukre kaže da ga ne prodavam,“ govori nam emotivno Aida pa se prisjeća pižuleta, tetke, none, stare kuće… Dovoljno to govori koliko je ljubavi utkano u svaki njen betlehem. 

U jednom od betlema smo zapazili i soklin. Nije prije bilo puno vreća pa su se čičimci, masline i suhe smokve čuvali u soklinima. Mogu se u njenim betlemima vidjeti i bročice, gustijerne i svi oni detalji koji su vezani uz naš kraj i koji evociraju sjećanja na nekadašnju svakodnevicu naših očeva, nona, a i brojnih naših starijih sugrađana. Njeni betlemi obogaćeni su i svjećicama, a baterije se mogu mijenjati. 

'ISPRED VRATA TI JE KESA, ALI NIJE BOMBA…'

Svi oni koji pridaju pozornost svojim betlemima, znaju koliko je teško pronaći figurice i ukrase. Aida ih uglavnom naručuje izvana, no ima tu i dobrih duša koje joj rado ustupe svoje figurice pa i taj segment ima jedan poseban, osobni pečat. Inače, te figurice su jedini motiv koji Aida ne izrađuje samostalno. 

„Sveta tri kralja koji su postavljeni u jednom od betlema mi je dala moja jetrva koji su pripadali njenoj majci. Oni su sigurno stari najmanje 80 godina,“ govori Aida pa se prisjeća i zanimljive anegdote. 

„Moji prijatelji Marijana i Zvonko Rakigjija donirali su figurice za dva betlema koja sam izradila. Rano ujutro sam dobila poruku kako mi je ispred vrata kesa i da se ne bojim jer u njoj nije bomba. Otvorila sam kesu i našla figurice,“ govori Aida s posebnom zahvalnošću. 

VRIJEDNOSTI KOJE PADAJU U ZABORAV

A pod borom u njenom domu nalazi se betlem, prvi koji je izradila, koji sadrži njihove stare, obiteljske figure i koji je podsjeća na njenu obitelj. Na supruga, na sinove Matka i Mila koji je sada u Irskoj, na njene unučice, na snahu Lenu… Svaki dio tog betlema nosi neki njihov pečat.

Betlemi gospođe Aide nisu samo rukotvorine u koje je ona iscijedila svoje srce i dušu i u koje je utkala svoja sjećanja. Oni su i podsjetnik na neke vrijednosti koje su u novije vrijeme pale u drugi plan. Orašari i vile su stigli na velika vrata što nije nužno loše, ali bi trebali biti nadogradnja, a ne podloga. Podloga su same jaslice. 

„Pune su police vila, čarobnjaka i orašara. Nemam ja ništa protiv njih i sve je to lijepo, volim i ja pogledati 'Orašara', volim bajke i božićne filmove, ali vi nigdje ne možete pronaći figurice Marije, Josipa, sveta tri kralja… Ovo smo mi. A mi kao da se sramimo svog identiteta i svoje tradicije, a prihvaćamo sve što je tuđe. Da nije bilo te noći, ne bi bilo ni nas. Možda nekome može zvučati smiješno, ali ja to tako osjećam,“ kaže Aida za koju su betlemi uvijek imali posebno značenje. Vezuje ih ona, baš kao i brojni naši sugrađani, uz mladost. 

„Da vi znate koja bi to radost bila kad bi se postavile jaslice u Male braće! Svi bismo odmah požurili da ih pogledamo. Bile su predivne i na Jezuitima, i u Dominikanaca, svugdje… Jedva bismo čekali kad bi postavili jaslice, tome smo se radovali i odmah bismo pošli gledati,“ govori Aida.  

Danas ta sjećanja žive kroz njen rad kojeg jako voli, ali o njemu ipak skromno govori. „Malo napišite, nemojte puno, ne želim se hvaliti,“ govori nam dok nam maše s vrata.