Zahuktava se predizborna kampanja, a građane zasigurno interesira što potencijalni kandidati za gradonačelnika Dubrovnika misle o apartmanima, odnosno ako pobijede na izborima, kakav bi pristup imali u ovoj jednoj od najvažnijh gospodarskih tema. Naravno, kako bi se dobila što objektivnija slika o stavovima kandidata, važno je da i oni sami kažu bave li se iznajmljivanjem te imaju li apartmane u kući ili zgradi.  Zbog toga je Dubrovački dnevnik dosad poznatim kandidatima za gradonačelnika postavio dva identična pitanja. Naravno, službeni kandidat još uvijek nije nitko od njih, a do samog dana izbora i službene predaje potpisa, možda se pojavi još kandidata.  

Imate li apartmane, odnosno bavite li se turističkim najmom? Ako imate, s koliko sveukupno jedinica upravljate, i jesu li oni u zgradi ili kući? 

Anita Bonačić Obradović (SDP/SJG) - Suprug i ja, kao i velika većina naših sugrađana, ljeti iznajmljujemo našu kuću u Lapadu – dakle radi se o jednoj jedinici.  

Željko Raguž (Dustra) – Imamo apartmane, i u kući, i u zgradi. 

Pero Vićan (DDS) – Moja supruga ima jedan apartman. Također, jedan ima i moja punica unutar zidina. Moj stan u Slanome dugoročno iznajmljujem podstanarima i on je uredno prijavljen Poreznoj upravi. 

Valentin Dujmović (HNS) - Da, posjedujem 35 posto udjela u jednom objektu koji se koristi za turistički najam. Ne radi se o apartmanu u Dubrovniku. U pitanju je jedna smještajna jedinica, odnosno apartman, koji se nalazi unutar samostojeće kuće, a ne u višestambenoj zgradi.  

Mato Franković (HDZ) – Nemam apartman. 

Viktorija Knežević (Centar) – Nemam niti jedan apartman, nego stan od sedamdesetak kvadrata u kojem živim i za kojeg još uvijek otplaćujem kredit. 

Maro Kristić (nez.) - Putem registriranog obrta na temelju ugovora o zakupu do kraja ove godine ću upravljati s jednom apartmanskom jedinicom koja se nalazi u stambenoj zgradi, dok u obiteljskoj kući u kojoj živim moji roditelji imaju dva registrirana apartmana koji se izdaju u vremenu od 1. lipnja do 15. listopada. 

Marko Dragičević (nez.) - Imam dva apartmana u Rovinju i jedan u Dubrovniku. 

Antun Karužić (nez.) – Nemam apartman. Imao sam jedan blizu Muzeja Rupe, ali sam ga prodao, jer mi je bilo nezanimljivo. I ne planiram više nikakve apartmane. 

Kako biste riješili problem apartmana u Dubrovniku, naravno ako uopće smatrate da problema ima? 

Anita Bonačić Obradović (SDP/SJG) – Nisu problem apartmani, nego gradska uprava koja u proteklih osam godina nije iskoristila niti jednu od poluga turizma kako bi izgradila gradske stanove za dugoročni najam po povoljnim cijenama. Problem nisu mali obiteljski iznajmljivači koji desetljećima njeguju naš tradicionalni pristup turizmu i oslanjaju se na njega kako bi preživjeli. Oni nisu odgovorni za gentrifikaciju grada i skok cijena nekretnina. Pravi problem leži u apartmanizaciji uzrokovanoj dolaskom velikih stranih i domaćih investitora koji kupuju zgrade i stanove u velikim količinama te ih pretvaraju isključivo u turistički smještaj. Njih treba progresivno oporezivati i kroz druge mehanizme ograničiti megalomanski pristup koji pretvara Dubrovnik u grad isključivo za turiste, a ne za građane. Rješenje nije u represiji, nego u pametnoj politici: gradnji javnih stanova, poticanju dugoročnog najma i regulaciji investitora koji koriste Dubrovnik samo za brzu zaradu. 

Željko Raguž (Dustra) – Nisam za nikakve zabrane, jer od čega će ljudi u Dubrovniku živjeti ako ne od turizma? Pa neće valjda od proizvodnje? Nikakvi potpisi sustanara, nikakve zabrane u zgradama i kućama, osim da se jednom godišnje revidiraju kategorizacije o zvjezdicama kako kvaliteta ne bi padala. Trebalo bi se kontrolirati u kakvom je stanju objekt. Naravno, ne bih dozvolio najam u garažama ili nekim šupama, ali što se tiče zgrada, ne bih ograničavao. Na kraju krajeva, koliko je samo po zgradama javnih bilježnika, odvjetnika, teretana… Svi oni proizvode puno veću buku od turista koji rijetko i borave u apartmanu. Moje mišljenje je da iza ovih zakona Vlade o zabrani u zgradama odnosno potpisima stoji hotelski lobi koji će profitirati donošenjem ovih zakona. A najžalosnije je što su svi hoteli u inozemnom vlasništvu, a naši vlastodršci na državnom nivou vole slušati Bruxelles. Znači, ideš na ruku stranim vlasnicima umjesto domaćem čovjeku. 

Pero Vićan (DDS) – Pitanje apartmana je vrlo osjetljivo. Moj osobni stav je da građevina treba služiti onome za što je građena. Garaža je garaža, višestambena zgrada je višestambena zgrada. Mislim da ovi potpisi u zgradama nisu dobro rješenje jer će narušiti međususjedske odnose. Razumijem i ljude koji imaju apartmane u zgradama i od toga preživljavaju, ali rekoh već one su prvenstveno namijenjene stanovanju, a ne turističkom najmu. Također smatram da postojeće dozvole ne treba ukidati, nego dopustiti ljudima da i dalje rade, odnosno jedanput stečena prava, ne treba uzimati, ali bi trebalo biti pažljiv kod davanja novih dozvola, drugim riječima ne davati dozvole za turistički najam tamo gdje se nikad nisu smjele ni dati, a jasno vam je da pri tom mislim na garaže i zgrade. Inače, što se tiče poreza na turistički najam, ne treba uvoditi nikakve dodatne namete.  

Valentin Dujmović (HNS) - Problematika prekomjerne apartmanizacije, posebno pretvaranja stanova u zgradama u apartmane za kratkoročni najam, ozbiljan je izazov za Dubrovnik jer ugrožava ravnotežu između turističke ponude i kvalitete života lokalnog stanovništva. Inspiracija može doći iz Lisabona, gdje su uvedene zone s ograničenjima za kratkoročni najam kako bi se sačuvala stambena funkcija u središtu grada. Predložio bih uvođenje jasnih prostornih zona u Dubrovniku: u povijesnoj jezgri i gusto naseljenim stambenim područjima ograničili bismo nove registracije apartmana, dok bismo u manje opterećenim područjima omogućili razvoj turističkog najma uz stroge uvjete. Barcelona je primijenila model u kojem se povećava oporezivanje kratkoročnog najma u preopterećenim zonama, dok se dugoročni najam oslobađa poreza kako bi se potaknulo stanovanje lokalnog stanovništva. U Dubrovniku bih predložio sličan sustav – povećanje paušalnog poreza za apartmane u zgradama gdje narušavaju zajednički život, uz istovremeno smanjenje poreza za vlasnike koji svoje nekretnine iznajmljuju dugoročno podstanarima. Također, pokrenuo bih programe poput “Dubrovačke stanogradnje” za izgradnju novih stambenih jedinica na periferiji, poput Mokošice ili Pobrežja, uz subvencije za mlade i zdravstvene radnike, čime bismo smanjili pritisak na središte grada. U Beču su građani uključeni u donošenje odluka o regulaciji turizma kroz javne rasprave. Predlažem osnivanje gradskog odbora za turizam i stanovanje koji bi uključivao stanovnike, stručnjake i iznajmljivače kako bismo zajednički definirali granice i rješenja. 

Mato Franković (HDZ) - Postojeći apartmani ostaju. Bitno je da u stambenim zgradama prestane daljnja apartmanizacija, u protivnom, dugoročno režemo granu na kojoj sjedimo ako se nastavi trend da svaki stan postaje apartman. Već sada imamo zgrade-duhove; najbolji primjer su zgrade u Zlatnom Potoku u kojima rijetko tko živi. A njihova namjena, kada su se gradile, bila je stanovanje. Lošim zakonskim rješenjima omogućilo se da stan postane apartman, i na taj način korak po korak došli smo do toga da mladi ljudi u gradu u kojem su rođeni ne mogu priuštiti sebi prostor za stanovanje. Upravo zbog toga, ali i održivosti grada, vrijeme je da se zaustavi daljnja apartmanizacija. 

Viktorija Knežević (Centar) – Nisam za zabranu apartmana u zgradama. Mislim da će to izazvati još veći kaos, da država, umjesto da radi svoj posao, prebacuje teret na građane. Oni veliki i moćni će se snaći, oni će dobiti suglasnosti, a obični ljudi će opet izvući deblji kraj. Inače, pitanje apartmana nije pitanje apartmana nego priuštivih stanova - taj problem se može riješiti na državnoj razini oslobađanjem od plaćanja poreza i komunalne naknade. Država i grad uzimaju čak 40 do 50 posto od prodajne cijene svakog metra kvadratnog novogradnje kroz PDV, porez na dobit i komunalnu naknadu. Svatko tko želi kupiti stan bi ga mogao kupiti kada bi cijena bila 40 do 50 posto niža, a to možemo postići ako se država odrekne svog dijela koji ona uzima iz te kupoprodajne cijene. Slabe naseljenosti povijesnih centara koji su pod velikim turističkim pritiskom – kao i u prethodnom slučaju, uzrok iseljavanja su dominantno ekonomski razlozi – smatram da bi bilo potrebno primijeniti prilagođeni oblik mjera koje je recimo Švicarska primjenjivala na slabo naseljena područja, a to je oslobađanje od poreza svih koji tamo žive i svih onih koji obavljaju djelatnost koja je nužna da bi to područje funkcioniralo i druge djelatnosti koje su od interesa za to područje da nije sve podređeno turizmu. Vjerujem da bi se mnogi odlučili živjeti unutar stare gradske jezgre kada bi to značilo da im je plaća veća jer im je oslobođena poreza. 

Maro Kristić (nez.) - U Dubrovniku turizam nema alternativu pa su mnogim sugrađanima apartmani izvor egzistencije i bilo kakve radikalne mjere koje uključuju zabrane obavljanja ove djelatnosti po meni u ovom trenutku mogu imati samo negativne učinke na gospodarstvo i život ljudi. Smatram kako je ispravno različito porezno tretirati iznajmljivače koji iznajmljuju višak stambenog prostora u okviru svog prebivališta i time ostvaruju dodatne prihode od onih koji iznajmljuju nekretnine u zgradama i kuće za odmor u kojima ne žive, no ne podržavam zabrane iznajmljivanja u stambenim zgradama bez suglasnosti susjeda. Osim što to predstavlja izravno zadiranje u privatno vlasništvo, sama činjenica da treba prikupiti potpise susjeda neće donijeti red u tim zgradama, a otvara se i prostor za negativne pojave koju mogu utjecati na narušavanje dobrosusjedskih odnosa. Deapartmanizaciju stambenih zgrada trebalo bi poticati puno snažnijim subvencijama za dugotrajno podstanarstvo po modelu u kojem bi Grad bio jedna od ugovornih strana. 

Marko Dragičević (nez.) – Generalno sam za progresivno oporezivanje gdje oni koji imaju više apartmana trebaju platiti više, ali to nije u ingerenciji Grada Dubrovnika… Usput, evo nekoliko tehničkih informacija koje ograničavaju slobodu eventualnih odluka o različitoj stopi oporezivanja: Grad donosi odluku o visini poreza na promet nekretnina u definiranom rasponu od 0,5 do 8 eura. Tu može uzeti u obzir i socijalne prilike i naselje ili ulicu u kojoj se nekretnina nalazi. Grad donosi odluku i o visini niže i više stope poreza na dohodak za godišnji dohodak (plaće, mirovine, obrti) u propisanom rasponu. Grad donosi i odluku o visini poreza po krevetu za paušalce-male iznajmljivače u propisanom rasponu prema zakonu o porezu na dohodak, prema indeksu turističke razvijenosti grada može razlikovati iznos i po naselju i ulici, ali za sada nije zakonom ni pravilnikom propisana mogućnost propisivanja većeg iznosa za rentijere. Ako Ministarstvo financija bude propisalo zakonom da se može razlikovati domaćine od rentijera, onda će se moći i propisati veći iznosi. Za sada jedina razlika je to što rentijer plaća porez na nekretnine, a domaćini ne plaćaju. 

Antun Karužić (nez.) – Ako bih našao pravnu mogućnost, prvo bih zabranio iznajmljivanje u staroj gradskoj jezgri. Također, ljude koji ne žive u Dubrovniku, a iznajmljuju apartmane oporezivao bih po duplo većoj stopi. U samome Gradu potrebno je napraviti zoniranje, ali u smislu koje se upotrebljava u Americi i ostalim sređenim zemljama. Dakle, ne može kod galerije slika biti mesara gdje tranžiraju tele dok se ovaj trudi prodati kakvog Dulčića. Ja sam napravio to zoniranje za Grad i uskoro ću ga predstaviti na Gundulićevoj poljani zajedno s oko 40 točaka programa. Sve urede Grada Dubrovnika treba iseliti iz Grada osim gradonačelnikovog i protokola. Pogodne prostore treba dati građanima na korištenje, a ne socijalnim slučajevima. Palače nisu pogodne za stanovanja jer što će u njima jedna obitelj? Da se traže po njoj kad je objed? Specifični slučaj je palača Petilovrijenci. Nju sam predvidio za reprezentativni stan gradonačelnika. Meni ne treba jer imam kuću kraj Muzičke. Ali se mora imati. U toj kući su još četiri četiri stana koja Grad može (ne sve) dati potrebnim kirurzima ili što nam već treba. Ostale treba koristiti za goste da im se ne plaćaju hoteli.