Piše: Maro Marušić

IZLAZNOST

Izlaznost na izborima bila je sićušna. Svega 14 građana s pravom glasa ubacilo je listić u kutiju. Najveća izlaznost bila je u GK Komolac – 31 posto, a najmanja u Gružu – samo 9 posto birača zaokružilo je kandidata. Kada ovo znamo ne čudi da je HDZ odnio pobjedu. Njegov broj članova i stranačka mašinerija uvijek su jamac da će HDZ osvojiti izbore ako je izlaznost nikakva. Stoga trijumf HDZ ne treba shvaćati doslovno – to je kao da neki tenisač osvoji Grand Slam, jer mu nitko od konkurencije nije nastupio. E sad, ključno pitanje je u priči zašto građani ne izlaze na izbore, bilo da je riječ o kotarskim, bilo gradonačelničkim, bilo parlamentarnim? Ljudi naime više nikome ne vjeruju, izgubili su ideale, smatraju da su svi kandidati jednaki i da nema pomaka bez obzira tko odlučio. Nije im za zamjerit taj stav, do sada su se sve žive stranke isprostituirale do besvijesti, ali koja je alternativa? Neka autokracija? Upravo zbog pasivnosti birača dolazimo pomalo do HDZ-ove autokratske vlasti skoro na svim razinama. Da parafraziramo legendarnog Garyja Linekera - Izbori su demokratska igra u kojem se natječe nekoliko kandidata, a uvijek pobjeđuje HDZ. Dok god HDZ ima najviše članova pobjeđivat će bez da se trudi.

KANDIDATI

No nije sve tako crno. Na ovim izborima za gradske kotare vidjeli smo pregršt novih lica kojima su stranke i politika u drugom planu, ali ne žele stajati po strani skrštenih ruku, nego žele mijenjati zajednicu na bolje. Najviše tih likova se okupilo pod platformom Dajmo ruke koju jesu potaknuli političari Srđevci, ali na tim je listama bio pozamašan broj ljudi koje niti interesira gradsko vijeće, niti gradonačelnička funkcija. Oni su kotare prepoznali kao idealno mjesto na kojem mogu rješavati svakodnevne probleme u kvartu. I tu su potpuno u pravu. Uređenje sportskih i dječjih igrališta ne čini se kao neki veliki projekt, ali za život lokalnog stanovništva puno je važniji podatak da koš u kvartu ima mrežicu nego gradnja Pelješkog mosta da Hrvatska ima Schengen. Na kraju krajeva, kakva nam je svakodnevnica, takav nam je i život. A svakodnevnica u Dubrovnika sve je lošija. To su prepoznali ljudi koji su se kandidirali jer žele mijenjati stvari prema naprijed. Na kraju krajeva za neke loše stvari oko naših domova nisu krivi ni gradonačelnik, ni gradsko vijeće. Je li grijeh Mata Frankovića ako se pas pokaka na travnjaku gdje se igraju djeca? Pa valjda mora vlasnik za sobom počistiti. Ili čikovi na plaži. Svi mi moramo preuzeti odgovornost kako bismo poboljšali zajedničku kvalitetu života.

MARIN KRSTULOVIĆ

Dosadašnji predsjednik GK Grad opet je dobio izbore. On je ujedno najprepoznatljiviji predsjednik od svih kotara i ujedno je čisti dokaz zašto su izbori za kotare važni. Marin upozorava, traži, pita, ponekad su njegovi zahtjevi nerealni i ne slažem se s njima, ali u mnogobrojnim važnim pitanjima (da spomenemo samo otpad, uređenja igrališta na Pelinama i Pločama, te prilazak Hitne pomoći) nitko mu ne može osporiti da je kvalitetno radio posao. Građani su to prepoznali, pa su i izašli na izbore u velikom broju (prema drugim kotarima) i dali mu podršku. Grad je jedini za sad shvatio zašto je važno imati čovjeka kojemu se možeš obratiti sa svakodnevnim problemom. Drugi kotari još uvijek su neprepoznatljivi, stanovnici uopće ne znaju tko ih vodi, koji je broj mobitela vodstvu i zašto ih uopće zvati. Krstulović ima pravu demokratsku viziju – želi da svaki kotar ima proračun, te da njegovi stanovnici glasanjem odluče koji su im projekti top prioriteti za rješavanje. To se u razvijenim demokracijama zove participativno budžetiranje i najbolji je oblik demokracije koji postoji. Nadamo se da će svršetkom korona razdoblja Franković dati određeni iznos kotarima na raspolaganje o čemu je govorio prije nego li se gradski proračun našao u problemima zbog smanjenja sredstava.

SRĐAN OBAD

Predsjednik GK Ploče trudio se u svom mandatu, ali nije dobio izbore. Zamijenit će ga Đani Banovac. Obad je također dobar primjer zašto su kotari važni. Jako se stavio oko uređenja igrališta poviše Gimnazije koji godinama propada i sramota je nadležnih institucija. Osim toga, puno je energije utrošio oko Belvedera često pušući i na hladno. Ali nije mu za zamjeriti – mnogi su nas do sad preveslali, pa Obad nikako nije želio da se možda u budućnosti, gradnjom novog Hotela Belvedere, izgubi pristup toj plaži. Naime, kupalište ispod Belvederea ostala je jedina plaža s dušom. Sve ostale, uključujući legendarne Danče, dobrim dijelom izgubile su onu lokalnu nit (tko je za to kriv, sasvim je druga tema). Upravo očuvanje duše kvarta treba biti misao vodilja bilo kojeg vodstva kotara, i nadajmo se da će Banovac nastaviti Obadovim putem.

ZAKLJUČAK

S jedne strane izbori za kotare jako su razočarali, a s druge su razveselili. Loše je što je izlaznost mala, što su ljudi rezignirani i pasivni. To je još uvijek naslijeđe komunizma, doći će drug Tito i promijeniti mrežicu na malim baricama. E pa maršal Broz je u vječnim wellnessima i neće doći, ne samo on, nego nitko, mi smo ti koji moramo preuzeti odgovornost u svim aspektima naših života, počevši od naše okućnice, kvarta pa nadalje. A da bi tako nešto dogodilo, potrebno se osvijestit. Veseli što je dio naših sugrađana na tom putu, ne interesira ih materijalni dobitak (predsjednik kotara uopće nema naknadu), nego isključivo poboljšanje svakodnevnice. Nadamo se da će na sljedećim izborima za kotare još više građana osvijestit i raditi na poboljšanju zajednice. Dovoljno se prošetati austrijskim selom i shvatiti o čemu govorim. Cvijeće s njihovih balkona miluje dušu i život je odmah ljepši.