U nastavku donosimo intervju - Kako je pričao Kovačević prije deset godina u razgovoru objavljenom na Dubrovačkom dnevniku 6. prosinca 2014. 

Njegova djela su junačka, mada se ne voli nazivati junakom. Nećete ga vidjeti kako se hvali, poziva u boj ili na sva zvona priča o svojoj borbi u ratu. Nećete ga vidjeti ni na naslovnicama medija pa se tako i o razgovoru za Dubrovački dnevnik premišljao, no ipak je pristao.

'Heroji se ne hvale svojim herojskim djelima. Moj susjed je policajac i dugo nije znao da sam bio pripadnik 4. gardijske brigade. Ja sam jednostavno čovjek koji nije imao sreće, i to dva puta,' nasmijao se Kovačević podsjećajući na to kako je tijekom Domovinskog rata dva puta bio ranjen. Tijelo mu je, kaže, razoreno, no duh se još uvijek dobro drži.

Vidio sam ogromnu količinu krvi, pomislio sam da je gotovo

Kovačević je pogođen rafalom 23. prosinca 1994. godine tijekom vojne akcije Zima '94. na području Dinare koja je započeta u 6.30 sati.

'Vidio sam ogromnu količinu krvi, toliko krvi nisam vidio ni u horror filmovima. Pomislio sam – gotovo je, to je to. Nije mi prošao život kroz glavu niti išta slično,' prisjeća se Kovačević. Na ratištu za minobacačima je bio i njegov brat Vedran, tri godine mlađi od njega, kojemu su javili kako je Đuro poginuo te je tek nakon dva dana saznao kako je brat teško ranjen, ali kako će preživjeti. Đuro Kovačević je ponovno stradao u listopadu, 1995. godine, no i nakon toga se vratio na ratišta. 'Srećom, rat je ubrzo završio inače bih bio poginuo,' nasmijao se Kovačević.

Na pitanje što ga je to tjeralo naprijed i nakon dva stradanja, odgovara kako ne postoje takva prijateljstva sklopljena u miru kao ona koja se sklapaju u ratu. Stoga, kad se prisjeća najtežih trenutaka koje je proživio na ratištu, navodi stradanja svojih prijatelja.

'Dva prijatelja su mi umrla na rukama u rasponu od tri sata. To ne možeš zaboraviti, sve i da se trudiš. Vraćao sam se jer ne bih mogao podnijeti to da ja sjedim negdje kod kuće dok moji prijatelji ginu. Bila je to jedna odlična ekipa otkačenih ljudi. Možda vam danas to zvuči iracionalno, ali mogli biste ostaviti tadašnjih 1000 maraka na krevetu i otići na 10 dana. I kad biste se vratili, ne samo da vam to nitko ne bi uzeo, nego biste našli taj novac  točno onako kako ste ga ostavili. Bila je to vrhunska ekipa ljudi, a vi kad ste profesionalni vojnik živite od danas do sutra. Netko vas šalje u smrt i taj novac vam ne znači toliko u tom trenutku,' tvrdi.

Đuro i njegov brat Vedran

Međutim, osim svakodnevnih fizičkih bolova na koje ga podsjećaju posljedice ozljeda i ružna sjećanja, boli i nepravda. Kaže kako je cijela njihova satnija trebala dobiti herojski čin, međutim dobila su ga samo dvojica, među kojima je i on. Kaže kako ne zna tko je tu odlučivao i na koji način, ali svakako su ga zaslužili i drugi. Bilo je tu ljudi iz Splita, Imoćana, Metkovaca, ali i desetak Dubrovčana. Nakon rata, kaže, dosta ekipa se razjedini, često jer netko dobije poneko odličje, a netko ne. Međutim, prava prijateljstva još uvijek traju, pa tako i njegova.

'Čujemo se često, ali ne volimo pričati o ratu. Što je čovjek više toga propatio, to manje o tome priča,' govori Kovačević koji Dubrovčanina Alberta Gregova navodi kao jednog od osoba s kojima je ostao dobar prijatelj.

Rat je uvijek jedna velika besmislica

Nepravedno je i to što brojni branitelji danas, bez obzira na svoju borbu, nemaju spomenicu Domovinskog rata, pa tako ni branitelji Maro Masle i Željan Barbarić. Kovčević smatra kako je to ono što boli i kako je sramotno jer se barem toliki znak pažnje mogao pokazati. S druge strane, nepravedno je i to što u nekih gradovima i mjestima, kako u RH, tako i u BiH, još uvijek slobodno žive osumnjičenici za ratne zločine, što je također iskaz nepoštovanja prema braniteljima i svim žrtvama Domovinskog rata.

Sebe naziva pacifistom i smatra kako je zapravo to najveća ironija u cijeloj priči. Sada također poziva na mir jednako kao što je i prije rata kada je govorio 'što ćete ratovati, zar nema nekog drugog načina?'. Nažalost, rat je započeo, a tada se trebalo snalaziti.

'Borio sam se zato jer je bilo pitanje života i smrti, hoće li vas netko ubiti ili ne. Kad se branite, vi nemate nekog velikog izbora. Međutim, ljudi su razočarani. Mogli smo biti druga Švicarska, a sada smo bolesnik u EU. Nema perspektive za mlade ljude, obrazovane osobe završavaju na berzi,' kazao je, ali i dodao kako se Hrvatska koju je tada zamišljao poklapa s ovom stvarnom samo po pitanju granica. S druge strane, velike tvrtke su rasprodane, gospodarstvo je upropašteno, a on baš i ne vidi neku političku opciju koja bi mogla popraviti stanje.

Vedran Kovačević drži krvavu pancirku svog brata

Dok je ratovao, nadao se drugačijem. Mislio je, kaže, kako će Hrvatska biti socijalna država, a danas je ona socijalna samo po velikom broju socijalnih slučajeva.

'Poznajem ljude koji su bili ratnici, u pravom smislu te riječi. Oni danas žive sa 2,5 tisuće kuna. Nije li to katastrofalno?,' kazao je Kovačević koji nije siguran čemu zapravo služi Ministarstvo branitelja u Hrvatskoj.

Zbog takvog stanja podržava prosvjede branitelja. Njemu samome su dva puta smanjivali mirovinu, premda su kazali kako se u mirovine neće dirati. Međutim, još je gore to što se to smanjenje ne ulaže u neku vrijednu svrhu. On bi i sada rado potpisao da mu se za određeni iznos smanji mirovina, ukoliko bi to značilo da će taj iznos biti uplaćen na dobrobit nekog djeteta u domu 'Maslina' nego utrošen u besmislenu birokraciju. Pollitičari se, kažu, rijetko sjete Vukovara. Posluži im, tu i tamo, kako bi se jednom godišnje fotografirali i otišli dalje.

Izgradimo veliki zid poput Kineskog, samo da se nikad više ne zapuca!

Neki i danas pozivaju u bojeve, no Kovačević ne priziva nove ratove premda je na Domovinski rat ponosan.

'Rat je besmislica. Rat je uvijek jedna velika besmislica, pogotovo ovaj naš rat jer se ovdje isključivo radilo na tome da se nešto sruši. Tko ga je proživio, u pravom smislu te riječi, taj ga sigurno ne želi ponovno. Izgubio sam prijatelje, ranjen sam, osam puta sam operiran, bio bih lud kad bih ponovno htio slično proživjeti,' prisjeća se Kovačević te napominje kako je upravo 'Crna guja' na njega ostavila najsnažniji utisak od svih uradaka ratne tematike, a koja kroz komičan način upravo pokazuje koliko su ratovi zapravo besmisleni.

Ne može zaboraviti, ali trudi se ne prisjećati. Trudi se iz dana u dan da mu loša iskustva ne određuju život. Trudi se iz dana u dan živjeti jedan miran i povučen život sa svojom suprugom Majom koja mu je velika podrška u svemu.

'Ljudi se obično živciraju oko gluposti. Imam doma doslovno tisuću knjiga i puno čitam. Ne volim vidjeti snijeg jer mi se vraćaju ružni filmovi pa prebacim program na TV-u. Imam zlatnog retrivera i suprugu koja je najvažnija osoba u mom životu. Rado slušam radio, posebno jednu pozitivnu emisiju, zove se Andromeda,' kaže Kovačević.

Fotografija snimljena 20. prosinca uoči akcije 'Zima 1994.'; pripadnici 3. voda 1. satnije 3. bojne 4. Gardijske brigade - Popov, Kovačević Đuro, Ponoš, Banić, Bučić i Brnas.

Inače, operacija Zima '94. u kojoj je sudjelovao Đuro Kovačević, kao i njegov brat, započela je krajem studenog 1994. godine. Hrvatske su snage uspjele ovladati Dinarom i stabilizirati crtu bojišnice u nemogućim vremenskim uvjetima. U ovoj bojnoj akciji živote je izgubilo 29 branitelja, dok ih je 19 teško, a 39 lakše ranjeno. Ovom akcijom stvoreni su uvjeti za pripremu i provedbu 'Oluje'.

Kovačević se također borio na dubrovačkom području, u dvije akcije na Vlaštici i na Belenićima. Ipak nove ratove ne priziva.

'Ne možete trubiti o ratu, a očekivati mir. Na miru treba raditi, na sve moguće načine. I najgori mir je bolji nego najkvalitetniji rat. Treba educirati djecu. Ako treba, izgraditi ovdje ogromni zid poput Kineskog zida, samo da se nikad više ne ratuje,' zaključuje Kovačević.

Ivona Butjer / Lucija Komaić