U iščekivanju pregovora predviđenih toga dana u jedanaest sati u Cavtatu koji su trebali konačno donijeti napaćenom puku mir i sigurnost, došlo je na žalost ono najgore. Dogodio se najjači napad na prostor unutar zidina grada tijekom Domovinskog rata.

Napad je otpočeo na današnji dan, 6. pro­sinca 1991. godine, u 5 sati i 50 minuta iz tri smjera s oko 120 vojnika po­dijeljenih u pješačke skupine. Potporu snagama u napadu pružala su četiri tenka, minobacačke bitnice razmješ­tene na prostoru Brgata, Uskoplja, Pobrežja i Šumeta te topovi iz smjera Žarkovice i Ivanice. Malobrojni branitelji, njih trideset i jedan, morali su se povu­ći u unutrašnjost tvrđave, dok im je potporu pružalo svo raspoloživo top­ništvo s položaja u samom Gradu. Isto­dobno, ometane jakom neprijateljskom vatrom, iz Grada prema tvrđavi krenule su skupine sastavljene od pripadnika SJP i gardista kako bi pomogle opkoljenim suborcima.

Trpeći velike gubitke, neprijatelj je svu razornu topničku vatru usmjerio na Dubrovnik, nastojeći oslabiti obra­nu napadom na položaje branitelja od Sustjepana do Belvedera.

Znak opće opasnosti oglašen je u 7. 15 sati. U napad su se uključile i topovnjače jugo-mornarice. Razaranja su bila strahovita. Požari su se širili gradom. U teškim borbama i topničkom napadu na Sustjepan poginuli su pripadnici HV-e Miroslav Buntić i Šaban Islamovski, te pripadnici 2. sinjske bojne 4. brigade ZNG-e, Marko Bitunjac i Mario Zelenika, a više pripadnika 2. sinjske bojne je ranjeno. Samo toga dana na povijesnu jezgru, spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a, palo je više od 600 granata razli­čitih kalibara, tako da nijedno zdanje nije ostalo neoštećeno.

Fotografirajući agresorsko granatiranje Dubrovnika, od gelera neprijateljske granate, ispod gradskog zvo­nika poginuo je istaknuti dubrovački fotograf Pavo Urban, ratni snimatelj Ministarstva informiranja Republike Hrvatske, čije su fotografije i posebno posljednji snimci, širile istinu o surovim neprija­teljskim razaranjima Dubrovnika.

Pokušavajući ugasiti požar izazvan agresorskom granatom, ispred hotela "Libertas" u kome je bio smješten veliki broj izbje­glica, poginuli su pripadnici vatroga­sne postrojbe pri MUP-u Dubrovnik Niko Mihočević, Teo Paskojević, Andro Savinović, te pripadnici HRM-e Bruno Glanz, Ante Jablan i pripadnik HV-e Stjepan Salmanić. Istoga dana u neprijateljskim topničkim napadima poginuli su, pripadnik CZ-e Drago Obradović, prilikom obavljanja radne obvezeispred hotela "Libertas" Ilija Radić, a u luci Gruž u topničkom je napadu, poginuo je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a Vlaho Škilj.

Tužna i tragična bilanca napada je 19 poginulih, i 60 lakše ili teško ranjenih. Izgorjelo je devet zgrada, među njima palača DLJI, kao i zgrada Međunarodnog interuniverzitetskog centra s knjižnicom koja je posjedovala 25000 bibliotečnih jedinica i zgrada Dubrovačkog festivala s dokumentacijom koja je skupljana 43 godine. Pogođene su i teže ili lakše oštećeni Palača Sponza, Knežev dvor, Katedrala, Crkva svetog Vlaha, Dominikanski samostan, Franjevački samostan, i još mnogi drugi vrijedni spomenici, a srušen je križ na Srđu.

Nakon šest sati, oko 11:30, bombardiranje pomalo slabilo.Mine i granate još su neko vrijeme, ali sve rjeđe, padale po Gradu do negdje nakon 15 sati. Oko 16 sati napad je sasvim prestao, a oko 19:25 sirena je dala znak za prestanak opće opasnosti. Tom prilikom neprijatelju je nane­sen težak vojnički poraz kojim je zaus­tavljeno svako njegovo buduće napre­dovanje. Herojstvom svojih branitelja i žrtvom građana Dubrovnik je Hrvat­skoj donio prednost u međunarodnim odnosima i dao nemjerljiv doprinos me­đunarodnom priznanju. 

Na današnji dan, 6. prosinca 1991. godine, kao civilne žrtve u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginuli su: Luka Crnčević, iz Radovčića, Đuro Kolar, iz Dubrovnika, Koviljka Kosjerina, iz Dubrovnika, Frano Martinović, iz Dubrovnika, Nikola Zlovečera, iz Pridvorja, te osamnaestogodišnji Tonči Skočko, iz Dubrovnika.

Na današnji dan, 6. prosinca 1991. godine,na Južnom bojištu poginuo je pripadnik 114. diviziona minsko- protuminskog Split, Miodrag Perkušić. U vremenu nakon akcija oslobađanja juga Hrvatske do kraja 1993. godine poginulo je, stradalo i umrlo više dubrovačkih branitelja. Na današnji dan, 6. prosinca 1993. godine u Dubrovniku, od posljedica oboljenja, kao pripadnik 163. brigade HV-e umro je Božo Vianelli. 

Popis branitelja 6. prosinca '91. godine, koji su branili i obranili Srđ od 06,00 sati u jutro do 11,00 sati: Drago Jupek, Pero Stjepović, Ivica Jupek, Božo Burić, Miro Klemenčić, Pero Grljević, Toni Grljević, Husein Tursunović, Ivan Palunčić, Goran Kolundžić-Zagrebčanin, Cvijeto Jozović, Cvjeto Antunović, Mato Matić, Pero Miloglav, Ivo Ivanković, Sulejman Morina-Šok, Mišo Ljiljanić, Željko Miš, Željko Gustin-Žika, Josip Ćorić i Pero Mihaljević. Grupa specijalaca koja je krenula u ispomoć su: Niko Bronzić, Srećko Kljunak, Zlatko Kovač-Dugi, Darko Vukušić-Vuk, Pero Ivanković i Mario Papac.

Grupa od trinaest pripadnika samostalne 9. splitske bojne HOS-a koji su branili Srđ su: Ivan Perkušić, Štipan Radonić-Doc, Siniša Orošnjak-Siso, Danijel Horvat-Gomila, Joško Rogošić, Željko Klarić, Nenad Čolija, Duje Cota, Grgo Grgić, Ivan Slipčević-poginuo kasnije u zaleđu Zadra, Jozo Topić, Branko Cvitanović i Damir Zubanović. 

Izvor: Gradoplov Radio Dubrovnik