NAKON UŽASA U ŽUPI 'Nemoj je Ilija više, Boga ti!'
Rečenica iz naslova je naravno izmišljena, ali su je sigurno barem jednom izgovorili susjedi ili članovi obitelji nesretne žene koju je pijani muž unakazio u Župi.
Policiju se u malom mjestu kao što je Grbavac, zove tek onda kad postane prestrašno (nekad i prekasno) jer je to 'sramota'.
Tada nastupa procedura, koja zbog loših zakona, obično završi kako je završio i slučaj u Župi. Policija privede zlostavljača i podnese kaznenu prijavu. Nejasno je u ovom slučaju zašto je čin okarakteriziran kao 'kazneno djelo nanošenja teških tjelesnih ozljeda', kada je žena imala i porezotine na vratu i gotovo ju je pijani nasilnih ubio od batina. Prema zdravom razumu, ovo se trebalo tretirati kao pokušaj ubojstva, ali o tome ionako odlučuje Županijsko državno odvjetništvo koje može promijeniti kvalifikaciju
Kao i bezbroj puta do sad nejasno je i zašto je Ilija K. Kao kronični alkoholičar i nasilnik bio na slobodi. Zašto mu nije određena mjera obveznog liječenja ili zašto kao ponavljač kaznenog djela nije bio u zatvoru.
Onda na scenu stupa socijalni moment gdje zlostavljača treba osuditi , recimo, na pet godina zatvora, a upravo je taj zlostavljač možda hranitelj obitelji, a takvih je slučajeva zapravo jako puno, osobito u manjim mjestima.
Centar za socijalnu skrb reagira prema prijavama i onda opet nailazimo na tu zlokobnu riječ ŠUTNJA. U slučaju iz Župe, žena je bila u sigurnoj kući, ali i ondje može ostati najviše godinu dana s tim da uz potpis izjave, može dobrovoljno otići kad poželi.
Prema službenim statistikama u slučajevima obiteljskog nasilja, žene su žrtve u oko 70% slučajeva, a najčešći razlozi neprijavljivanja zlostavljača su strah od nasilnika, dugi sudski procesi, niske kazne, nepovjerenje u nadležne institucije, strah da im nitko neće vjerovati, strah da će ih se okriviti za ono što se dogodilo i na kraju osjećaj krivnje i odgovornosti. Dakle čitav jedan začarani krug iz kojega žrtva mora nekako izaći.
Još jedan problem je što su, kao i u ovom slučaju u Župi, počinitelji žrtvi poznate osobe, a što dodatno otežava da žena prijavi nasilnika.
Zastrašujuć je i podatak da je obiteljsko nasilje, poslije silovanja, najmanje prijavljivan zločin, s najvećom tzv.'tamnom brojkom'. Tako na 1 prijavljeno dolazi čak 10 neprijavljenih slučajeva!
Tu opet dolazimo do one strašne riječi ŠUTNJA. Ovo na žalost nije sigurno zadnji tekst koji će se pisati poslije ovakvih tragedija, a da bi se gore spomenuti začarani krug počeo razbijati trebat će mijenjati i Zakone, ali i uvjeriti žrtve da progovore bez obzira na sve.
Do tada će hodati okolo s debelim naslagama pudera, tamnim očalama i govorit kako se 'udarila u telar'.