Imao sam jednu curu koja je na mene bila napaljena kao Hrvati(ce) na Thompsona i Aleksandru Prijović, točnije rečeno bio sam joj napet kao teorija struna Edwardu Wittenu, Johnu Schwarzu, Brianu Greenu i ostalim fizičarima. No, odjednom su se stvari stubokom promijenile. Točno se sjećam kada i gdje. Jednog popodneva upalio sam Treći kanal HRT-a gdje se velemajstor Alojzije Janković stao pripremati da nas provede kroz još jedan šahovski komentar. Postavio je bijele i crne figure, te krenuo objašnjavati partiju Mihaila Talja i njegovog trenera Alexandera Koblencsa odigrane 1961. godine.

-Gledaš šah? – razrogačila je oči.

-Da – odgovorio sam odsutno.

-Pa koji si ti đedo. To samo oni rade. Ajme kako dosadno – rekla je nekako rezignirano.

Nisam je čuo, jer je glas Alojzija titrao od uzbuđenja. Znao sam da nam je za danas pripremio nešto veliko. Već u 13. potezu Talj mrtav hladan žrtvuje kraljicu što hoće reći da su skoro sve figure i jednog i drugog na ploči, te da su oboje udaljeni od šah-mata kao teoretičari struna od znanstvenog dokaza njenog postojanja. No, kao što i ti fizičari imaju udaljenu viziju do koje žele doći, tako radi i Taljev mozak. Žrtvovanjem kraljice pokušava dobiti na inicijativi. Potom žrtvuje i konja. Zatim tri poteza kasnije žrtvuje i drugog konja. Gledam i ne vjerujem što vidim. Pa je li moguće da će dobiti ovu partiju? Alojzijev glas dodatno treperi. Unatoč svim tim žrtvama, Talj stišće i blizu je pobjede, pa sad Koblencs mora žrtvovati svoju kraljicu. No naposljetku nije se izvukao. Unatoč ranoj žrtvi kraljice, pa još k tome i oba konja, Talj dolazi do briljantne pobjede. Zabezeknut sam, nemam riječi. Oduševljenje ovim remek djelom. Čovjek, inače nije bio samo genij za pločom. Iako je na jednoj šaci imao svega tri prsta, svirao je klavir.

Miss kolovoza

Gledam svoju curu i ne čini mi se više tako lijepa. Štoviše osjećam neku hladnoću, udaljenost. Kako uopće može govoriti da je šah dosadna igra za starce? Pa ovo žrtvovanje kraljice MIhalila Talja na samom početku partije najveća je erotika koju sam vidio u životu. Da sam ja glavni urednik Playboya na naslovnicu bih stavio ruku Talja kako damu baca u vatru dok ona zapomaže da je se ne spali na lomači. Ta bi žrtvovana kraljica, u mom paralelnom uredničkom univerzumu, bila Miss kolovoza. Odjednom, moja mi cura ni blizu nije napeta kao taj Gusar iz Rige, mađioničar crnih i bijelih polja. Bacam se na proučavanje njegovih najboljih partija, i odmah mi je jasno da postoje i bolje od ove, gdje kraljicu žrtvuje hladno i s lakoćom baš poput scenarista Game of Thronesa kada su onomad natjerali Cersei Lannister da gola hoda skalinima podno Jezuita.

Protiv Sviridova je tako na hod srama poslao kraljicu, ali i oba topa, i svejedno je pobijedio protivnika kojemu na ploči nisu pomogle ni aktivna dama, plus još jedna kula. A što tek reći na žrtvu oba topa i pobjedu protiv višegodišnjeg svjetskog prvaka Anatolija Karpova. Ili onda kada je u sedam poteza žrtvovao oba topa, lovca i konja, pa svejedno došao do pobjede. Ponovimo ovo još jednom – u sedam poteza je četiri figure pretvorio u topovsko meso - i pobijedio. Bilo je takvih i sličnih partija ogroman broj – spomenimo samo one protiv Smislova i Fischera s turnira kandidata za izazivača prvaku svijeta 1959. godine, ili protiv svjetskih prvaka Borisa Spaskog 1973. odnosno Petrosjana 1974. godine - žrtvovao je kraljice, topove, konje i lovce kao da je vladar Maja ili Inka, a ne sin latvijskog liječnika.

-Morate odvesti svojeg protivnika u duboku mračnu šumu gdje je 2+2=5, a put koji vodi van je dovoljno širok samo za jednog – objašnjavao je Talj filozofiju svoje igre.

U životu i sportu postoje dvije vrste ljudi. Čmelji i umjetnici. Čmelji vjeruju u Niccolu Macchiavellija, a umjetnici u ljepotu svemira. Čmeljima cilj opravdava sredstvo, a umjetnicima estetika. Čmelji teže uspjehu, statistici, novcu i moći, a umjetnici – a čemu drugo nego – umjetnosti!  Jasno je iz svega ovoga da su čmelji puno uspješniji kako u životu tako i u sportu. Njima nije važno na koji će način doći do cilja, važno im je jedino da dođu, a umjetnicima je važno da koračaju u skladu sa svojom umjetnošću, pa čak i ako nikad ne stignu do cilja. Najbolji primjer ovoga što govorimo je tenis. Najveći tenisač svih vremena je čmeljo Novak Đoković. U njegovom tenisu nema ljepote, ali uvijek dođe do cilja. Isto je i u šahu. Brojni svjetski prvaci, bili su klasični čmelji, robovi excelovske taktike, pa ispada da cure pasioniranih ljubitelja šaha imaju pravo o dosadi te drevne igre. Botvinik, Smislov, Petrosjan, Spaski, Karpov, Kramnik svi oni su bili dosadni čmelji čiji je stil igre milijune Rusa liječio od insomnije. No bez obzira na smrtnu dosadu oni su vladali svijetom šaha gotovo pola stoljeća. Eto koliko se machiačmeljizam isplati u životu i sportu.

No Miša neće odustati od svog cilja, pa makar ga povijest šaha nikad ne upamtila. Evo ga sad 1959. godine u Jugoslaviji gdje se u Zagrebu, Beogradu i Bledu održava turnir izazivača za svjetskog prvaka. U to su se vrijeme najbolji šahisti svijeta međusobno nadmetali, a pobjednik je imao pravo izazvati aktualnog svjetskog prvaka što je u to doba bio Mihail Botvinik. Talj još nije stigao u Jugoslaviju, a već je imao ozbiljnih problema. Samo deset dana prije početka turnira operirano mu je slijepo crijevo. To će biti početak zdravstvenih poteškoća koje će ga pratiti čitav život. Neće mu u zdravstvenom stanju pomoći ni ljubav prema alkoholu i cigaretama.

Crnim figurama kontra medicine

-U mojoj obitelji su svi muškarci bili u medicini. Moj djed je bio farmaceut, moj otac je bio liječnik, moj stariji brat je bio liječnik, moj sin je također liječnik. Jedini muškarac koji se s medicinom igrao s crnim figurama sam bio ja, a medicina mi se vjerojatno zbog toga osvetila. Mog oca je cijeli grad zvao dr. Talj. Bezbrojni pozivi, bezbrojne posjete pacijenata – govorio je Čarobnjak iz Rige.

No, unatoč fizičkoj iscrpljenosti Talj je održao fokus i pobijedio na turniru izazivača. Najupečatljivija pobjeda bila je protiv bivšeg svjetskog prvaka Smislova koji nije smislio rješenje na Mišinu žrtvu kraljice. Ništa mu nije mogao ni šesnaestogodišnji mladi američki genije Bobby Fischer koji je od Latvijca izgubio sve četiri partije. Fischer ga je optužio da je tijekom partija bio dekoncentriran, jer ga je Miša provocirao.

Kako god, tada dvadesettrogodišnji Talj postao je izazivač za svjetsku titulu. Meč protiv dugogodišnjeg svjetskog prvaka Mihaila Botvinika održan je u Moskvi 1960. godine pred ogromnim interesom svjetskih, a posebno sovjetskih medija. Botvinik je imao 48 godina, slovio je za sjajnog natjecatelja, odnosno klasičnog čmelja, koji je uživao u dugim i dosadnim partijama, a bez obzira što su obojica bila iz SSSR-a nikad se prije nisu susreli. Talj je svojim stilom igre zapanjio Botvinika koji nije imao odgovor. U sjećanju je posebno ostala ona šesta po redu gdje je Miša žrtvovao konja izazvavši standing ovations okupljenih gledatelja, pa su se suparnici zbog buke morali premjestiti u drugu dvoranu. Iako je Botvinik neke partije uspio dobiti, Talj je na kraju ipak slavio, te je postao najmlađi svjetski prvak u povijesti. Taj će rekord kasnije oboriti Gari Kasparov.

Tadašnja pravila dopuštala su revanš, pa su samo godinu iza ponovno stali jedan nasuprot drugoga. Ovoga puta Botvinik se pripremio na sve moguće žrtve Talja, a Gusaru nije pomoglo ni što mu je u međuvremenu dijagnosticiran kronični nefritis, odnosno oštećenje bubrega. Botvinik se ponovno vratio na tron, a Talj je opet krenuo u partiju kontra medicine s crnim figurama.

Umjetnik je umjetnik bilo da je riječ o sportu ili životu. Baš kao što je igrao na ploči, tako je igrao i u stvarnosti. Žrtvovao je bubreg i nakratko pobijedio bolove. Ali kada su se oni opet vratili, okrenuo se alkoholu. Opijenost mu je ublažavala tegobe, a kada alkohol ne bi bio dovoljan, koristio je morfij. Unatoč bolovima i opijatima nastavio je sa šahom. Na turniru u Curacau 1962. bio je toliko loše da je završio u bolnici. Jedini koji ga je od svih igrača došao posjetiti bio je Amerikanac Fischer, čovjek koji je u vrijeme Hladnog rata u sovjetskim medijima bio predstavljen kao dijete Lucifera.

Ipak, tri godine kasnije ponovno će zablistati na turniru izazivača, no neće pobijediti, nego će zauzeti drugo mjesto, iza Spaskog. Onda mu se zdravlje ponovno pogoršava, pa pada u formi, ali ne odustaje. Igra istovremeno s bijelim figurama protiv najboljih igrača svijeta i s crnim figurama protiv najgorih bolesti svijeta. Dobivao je na svom ludom putu i najbolje igrače i najgore bolesti. Posebno je upečatljiva žrtva krvne žile nakon koje se Talj našao u dubokoj mračnoj šumi, ali uspio je izaći, pa 1988. godine pobijediti Garija Kasparova, te od njega preoteti titulu prvaka svijeta u brzopoteznom šahu.

Pobjeda protiv Kasparova mjesec dana prije smrti

Onda je opet igrao protiv medicine s crnim figurama, i opet se odlučio na žrtvu još jedne krvne žile. Eto ih sada u dubokoj, mračnoj šumi gdje su dvije plus dvije oštećene krvne žile jednako smrt, ali tunel koji ponovno vodi u život dovoljno je bio širok za Mihaila Talja. Koliko još može ovako Gusar iz Rige? Sada su ga ščepali i hepatitis C i kronična stafilokokna infekcija. U Mišinoj obitelji svi muškarci bili su u medicini. Djed je bio farmaceut, otac je bio liječnik, stariji brat je bio liječnik, čak i njegov sin. Ali niti oni, niti sve njihove medicinske veze nisu mu mogle pomoći.

Izmučeno tijelo 1992. godine leži u moskovskoj bolnici. Najbolji doktori dolaze mu u jutarnju vizitu, okupljaju se kraj njegov kreveta, na čijem rubu stoji natpis Povijest bolesti. Nema dovoljno papira da se popišu sve zdravstvene tegobe koje su Talja snašle tijekom njegovih 56 godina na crno-bijeloj ploči zvanoj Zemlja. Nemaju mu doktori bogzna što reći, znaju kako će završiti ova partija, žrtvovao je sve organe Mihail Talj i zapeo u dubokoj, mračnoj šumi iz koje više nema izlaza. No Talj, iako zna konačni ishod meča, ipak ima pitanje za doktore:

-U Moskvi se igra brzopotezni turnir. Možete li me nakratko pustiti iz bolnice?

Što na to reći, kako mu ne udovoljiti posljednjoj želji, iako je slab, a trese ga febra od 40 stupnjeva. I evo Talja opet na megdanu s najboljima svijetu. Unatoč katastrofalnom zdravstvenom stanju briljira i osvaja sveukupno treće mjesto, a pobjedniku Gariju Kasparovu nanio je jedini poraz na čitavom turniru. Samo mjesec dana kasnije, odigrao je posljednju žrtvu i otišao na put gdje je prolaz dovoljno širok samo za dušu.

-Izgledao je užasno. Ali Talj je i dalje bio Talj. Do samog kraja imao je viziju. On je bio jedini kojeg sam poznavao da nije kalkulirao varijante, nego ih je vidio. Mi svi kalkuliramo: ja ću napraviti ovo, a protivnik će napraviti ovo. Ali Talj je kroz debele slojeve varijanti već oko osmog poteza vidio kako će se meč odviti. Običan čovjek mora kalkulirati, no posebni ljudi jednostavno vide sve. To se pojavljuje kod velikih glazbenika, velikih znanstvenika. Talj je bio apsolutno jedinstven. Njegov stil igre je, naravno, neponovljiv. Ja sam brzo kalkulirao varijante, ali njegova vizija je bila jedinstvena – kazao je svjetski prvak Gari Kasparov nedugo nakon smrti Gusara iz Rige.

Bio je to strašan meč. Talj je prvo žrtvovao bubreg, potom i krvne žile, pa onda i jetru. Smrt, iako u velikoj inicijativi, još uvijek mu nije mogla ništa, nije imala nikakvu viziju kako zadati konačni šah-mat… Tek kada je žrtvovao i krv, Miša je znao da više nema povratka.

Pružio je ruku Crnoj Dami, i čestitao na pobjedi, a ona ga je uhvatila za ona tri prsta i odvela tamo gdje je 2+2=5.