Jedrenje je startalo u 10 sati kao predviđeno, a borba između 10 brodova dubrovačkih jedriličara, tek je započela. Svaki brod sa svojim skiperom i posadom ima svoju taktiku kako biti prvi, duh natjecanja je svima u krvi. Strastveno se bore od početka do kraja iako je najvažnije sudjelovati.

Na svakom brodu bude uzbuđenje do maksimuma, kad adrenalin prevladava i svi postaju drugačiji, s težnjom da osvoje prvo mjesto. Nušta manje nego kao da se natječu za American Cup. Neki se zadovolje i sa drugim, trećim mjestima, a neki i ne završe regatu. Sve ovisi o vremenu, brodu, skiperu, posadi i sreći.

Događalo se da poneki padnu u more, po jakom vjetru, da se brodovi  približe previše kopnu i oštete, gube se kolumbe,  lome se jarboli, paraju se jedra i špinakeri, gube se škote. Sve je to dio jedrenja i strasti što jedriličari nose u sebi. To je ujedno i borba sa prirodom, i kad god sam bila na brodu s mužem na nekoj od regata shvatila sam kako se tada sve relativizira, ne postoji ništa drugo osim vas, broda, vjetra i mora.

Nakon cilja, završene regate, brodovi se spremaju, svi dolaze na kopno, pobjednici časte, oni koji nisu uspjeli uvijek imaju svoja opravdanja, te svi zajedno raspravljaju o tome kako je bilo i kako je moglo biti i tko je krivo krenuo, tome nema kraja. Sve završi sa zasluženim ručkom u JK restoranu Orsan, proglašenjem rezultata i podjeli pehara.

Meni osobno uvijek dirnu izrazi na licima naših jedriličara, svi  u  posebnom ozračju dinamike, s blaženim osmjehom na licima,  te ako niste dio tog cjelokupnog jedrenja, jednostavno ste netko sa strane, možete ih gledati ali ne i biti dio njih.
Tako su nastajali jedriličarski klubovi u cijelom svijetu, zahvaljujuči strasti pojedinaca. Dubrovnik ne zaostaje u svemu tome, napisala je Vesna Gamulin.