Tko je pratio pokoju odbojkašku utakmicu u Gospinom polju vas zna, a za ove ostale koji ne znaju, evo prilike da se prvo predstavite.

Ja sam Kima Žarkova, imam 19 godina. Igram na poziciji opposite spiker. Iz Ukrajine sam, rođena sam u Odesi. To je isto grad s morem, tamo je Crno more. Najveći dio života živjela sam u Poltavi. Kao sportašica sam promijenila dosta lokacija življenja, pa mi je teško reći odakle sam točno. Promijenila sam baš puno gradova. Imam brata i sestru. S odbojkom sam počela kada sam imala samo deset godina. Tijekom cijelog školovanja me, od osnovne škole, prati odbojka.

Kako je izgledao vaš odbojkaški put u Ukrajini?

Igrala sam u Akademiji Prometej. Tu sam počela s profesionalnom karijerom. To je ekipa s mladim igračicama. Tamo sam počela s 15 godina, igrala dvije godine, a onda je počeo rat. Igrala sam nakon toga u ekipi Bukovynka. Nakon toga sam trebala igrati za klub Prometej, ali klub se ugasio zbog financijskih i drugih razloga.

I onda je stigla ponuda iz Dubrovnika.

Bilo je to krajem ljeta 2024., pred početak sezone, kada je teško pronaći klub. Svi već imaju svoje igračice. Tada je stigla ponuda iz Dubrovnika. Došla sam početkom rujna. Sve se brzo odigralo. Imala sam još nekih ponuda, ali nisam razmišljala puno. Brzo sam se odlučila za Dubrovnik.

Koji je bio glavni razlog što ste odabrali baš Dubrovnik? Što je presudilo?

Tražila sam Dubrovnik na karti i vidjela da i vi imate more. Obožavam more i baš mi znači, jer živim na Crnom moru. Imala sam ponudu iz Finske, ali tamo je hladno i nema more gdje sam trebala igrati. Nisam nikada bila u Hrvatskoj prije ovog angažmana. Neke moje prijateljice, odbojkašice iz Ukrajine, također igraju u Hrvatskoj nakon što je počeo rat. Rekle su mi da je Hrvatska dobro mjesto za igrati i živjeti, pa onda, zašto ne?

ŽOK Dubrovnik vam je, dakle, prvi inozemni angažman. Kako se snalazite u klubu?

Nikada nisam igrala u profesionalnoj ligi, tako da mi je to bila prva novost. Drugačiji je jezik. Na početku sam imala malo poteškoća s time, jer trener Leonard Barić priča na Hrvatskom. Ali sada razumijem većinom riječi koje koristi na treninzima, odbojkaški termini. Hrvatski ima sličnosti s ukrajinskim, slične riječi. Svakim danom se trudim naučiti malo hrvatskog, uzmem si pola sata za učenje. Za sada ide dobro.

Nije vam lako u smislu jezične barijere. Kada ste u ekipi s curama iz kluba, kada putujete na gostovanja, kada su treninzi, često ne razumijete dio razgovora?

Cure iz kluba su baš prijateljski nastrojene i pomogle su mi puno u adaptaciji. Provele su dosta vremena sa mnom i podupirale me. Znaju kako je biti strana igračica u drugoj zemlji. Sa mnom pričaju na engleskom, pa tako vježbam i engleski. Jer mi u Ukrajini ne koristimo engleski previše, iako ga učimo, pa onda ovdje vježbam i engleski. Što se tiče hrvatskog, slušam njihove razgovore i onda upitam kao, što znači ova riječ? Ali, stvarno paze na mene. Vodile su me u Grad, odemo u shopping, na more. I naravno, u kafić...

Kafić kažete, pa onda, dobrodošli u Dubrovnik...

To mi je bilo zanimljivo. U Ukrajini nema ovoliko kafića kao u Hrvatskoj. Ja pijem čaj dva-tri puta dnevno, ne toliko kavu. Cure su mi rekle da ovdje svi piju nekoliko kava dnevno. I još jedna stvar koja me ovdje fascinirala, nećete vjerovati, a to su stabla naranče, mandarine, limuna. Bila sam iznenađena jer toga nema u Ukrajini. Moj apartman je u Lapadu i imaju tri stabla mandarina u vrtu. Baš me oduševilo da odem do stabla, uberem mandarinu i pojedem je. I zime su ovdje baš blage. Kod kuće je hladno i ima puno snijega. Ovdje rijetko pada, već su mi cure iz kluba rekle.

Sad natrag na vašu domovinu i aktualnu situaciju. Ne čujemo često o tome kako je sada sportašima koji su ostali u Ukrajini. Kako se uopće odvija sport u ratnim okolnostima?

Prvo moram reći da nisam očekivala da će rat ovoliko trajati. Kad je počeo, mislila sam da će brzo proći. Sad već traje tri godine i vrlo je teško za svaki sport u Ukrajini. Prvo zbog financijskih problema, a onda i zbog sirena za uzbunu, za zračni napad. Kad čuješ sirenu, moraš trčati u sklonište. To je, recimo, problem za svakodnevno treniranje. Ali, sretna sam da nije sport stao s ratom. Iako, puno ekipa više ne postoji, ili ne igraju kod kuće, u svojoj dvorani. Sve se odvija na zapadu države. Doživjela sam treninge pod zračnom opasnosti. Prekidaš trening i trčiš u podrum, sklonište... Teško je, ima straha, ali sam ponosna da se sport odvija i dalje.

S obzirom na ritam treninga i najveći rang natjecanja kojeg ŽOK Dubrovnik igra, niste stigli poći kući za božićne i novogodišnje praznike. Ali čujem, Božić je došao vama...

Dubrovnik je baš prekrasan u božićnom vremenu. Imate „Dubrovački zimski festival” (op.a. ponosno izgovorila na hrvatskom iako je intervju ne engleskom jeziku). To mi se jako svidjelo. Još mi se svidio i besplatan autobus do Grada, pošto ne živim u blizini. Ove godine je ovdje stigla moja obitelj. Jako im se svidjelo. Otac mi je bivši košarkaš, majka bivša odbojkašica a sada trenerica plivanja. Otac je svako jutro u Dubrovniku išao trčati po Lapadu uz plažu, a nakon toga je išao plivati. Njemu se jako svidjelo, nije mu bilo hladno, iako je prosinac.

Važno je istaknuti da niste sami ovdje u Dubrovniku.

Da, sa mnom u Dubrovniku je i moja sestra. Ima 15 godina, zove se Vira (na hrvatskom Vjera), igra na poziciji seterice. Ona je također dosta visoka, 187, a ja sam 192. Ovo je jako dobro za nju. Skupa učimo engleski i hrvatski, baš volim provoditi vrijeme s njom. Ona nije došla odmah u rujnu, pa sam živjela sama, a sada je super jer imam s kime živjeti i razgovarati. Ona je kao dio mog srca iz Ukrajine. Kada je ona tu, nije toliko teško što sam daleko od kuće. I ona će uskoro igrati za mlađe uzraste Dubrovnika.

Što inače radite u slobodno vrijeme ovdje? Istina, nema ga puno jer trenira se dva puta dnevno, ali ipak se nađe koja „rupa” u danu za sebe?

Vikendom imam slobodnog vremena ako nismo na putu. Ne volim samo odmarati i ležati, odem prošetati do Grada, odem na bazen nekada, volim plivati. Kada se želim skroz opustiti, odem uz more i gledam ga. Dok je bilo toplo sam plivala, a sada slušam glazbu. Nekada i zasviram ukulele uz plažu. Mama i tata su mi donijeli ukulele kada su došli za Božić, jer kada sam dolazila u rujnu, nisam imala mjesta od sve silne odjeće.

Idemo sad malo na teren. S Dubrovnikom, koji se vratio u najveći rang – Superligu, ste odigrali prvi dio sezone. U devet susreta omjer je četiri pobjede i pet poraza, čime ste šeste na tablici uoči nastavka. Kakvi su vaši dojmovi?

Neke su utakmice bile dobre, u nekima smo mogle puno bolje. Neke su bile vrlo dramatične u završnici. Sve nam je to dobro iskustvo, i povod da nastavimo raditi još bolje. Naravno, želja nam je doći u gornji dio tablice. Sve oči su uprte u derbi protiv prvakinja, Mladosti u Gospinom polju, zadnji vikend siječnja. Raduje me što u svakoj utakmici mogu pokazati nešto novo što sam naučila s trenerom Leom i igračicama.

Uspoređujući odbojku u Ukrajini i Hrvatskoj, koje su razlike?

Odbojka je po pitanju popularnosti slična u Ukrajini i Hrvatskoj. Što se tiče kvalitete, prije rata jer ukrajinska odbojka bila malo bolja, a sada je obrnuto zbog svih navedenih razloga.

A ostali sportovi u Ukrajini?

Nogomet je broj jedan. Onda i košarka, kao u Hrvatskoj rekla bih. Tenis, stolni tenis, ples, gimnastika... To su neki tipični sportovi za Ukrajinu.

Čujem da ste ovdje bili i na vaterpolu. Kako ste se snašli kao gledateljica? Vjerujem da je konfuzno, jer konfuzno je često i ljudima koji prate vaterpolo.

Nisam se nikada prije susrela s vaterpolom, pa sam bila vrlo zainteresirana. Pošla sam sa sestrom pogledati utakmicu u Gruž. Tijekom utakmice smo pokušavale shvatiti pravila, tražile na mobitelu. Nisam se nikada prije susrela ni s malim nogometom. Gledala sam veliki nogomet, ali nikada mali. A to je vrlo popularno ovdje. Dubrovnik je manji grad, ali imate puno različitih sportova ovdje i svaki od njih ima svoju publiku. To mi se jako sviđa. Mislim da je ovo baš grad sporta.

Kakav je osjećaj igrati za mlađe reprezentacije Ukrajine? Pogotovo u kontekstu trenutnih zbivanja.

Nastupala sam za U20 i U22 reprezentaciju. Bila sam baš sretna i ponosna zbog igranja u reprezentaciji. Lijep je osjećaj igrati protiv drugih zemalja i predstavljati svoju. Stvarno nezaboravno i drugačije iskustvo. Stekne se i puno poznanstava u reprezentaciji. To mi pomaže da se osjećam još ugodnije i sigurnije kao igračica.