Spušten je zastor na još jedno izdanje Divlje lige, a trofej po prvi put u povijesti ide u Mline. Nažalost, i ovogodišnje amatersko natjecanje dubrovačkih kupališta u vaterpolu nastavilo je s negativnim trendom, kao i nekoliko prošlih godina – opet nije bilo prijavljeno puno ekipa.

Na prijelazu stoljeća, u popularnom takmičenju sudjelovalo je oko pedesetak ekipa, skoro da nije bilo čovjeka u Dubrovniku koji u to vrijeme nije nastupao za nekoga. Kvalifikacije su trajale danima, tjednima, a za ući u glavni turnir, ekipa se trebala itekako pomučiti i upisati pregršt trijumfa. Za razliku od ove godine gdje je, primjerice, momčad Turčina ušla u glavni turnir nakon samo dvije pobjede.

Malo je novih ekipa koje se prijavljuju, a završnica natjecanja pripada dobro poznatim timovima čiji su igrači svake godine sve stariji i stariji. Prvenstvo dubrovačkih kupališta skoro da se pretvorilo u prvenstvo veterana. Gotovo da u onim najboljim momčadima nema igrača ispod 30 godina, a ovogodišnji najbolji golman Divlje lige Ivo Žeravica ima 4 banke.

Koji su razlozi da Divlja liga iz godine u godinu sve više gubi na popularnosti, tako da bi se skoro za nekoliko godina moglo dogoditi da na finale između Montovjerne i Penatura dođu igrači sa štapovima, jer su zašli u takve godine da više ne mogu najbolje hodati?

Po našem skromnom mišljenju, dva su ključna razloga. Prvi je naravno  - kapitalizam – koji je, ne samo uzročnik smanjenja momčadi u Divljoj ligi, već i pregršta naših drugih problema, poput moranja odlaska na posao za vrijeme prehlade, upale grla, sinusa..., neimanja slobodnih dana i vremena za djecu, umora, pa posljedično pada imuniteta i bolesti, te svega ostalog.

Što to kapitalizam ima s Divljom ligom? Moja malenkost u Divljoj ligi počela je nastupati devedesetih godina. Tih godina igrao sam za Špilju i sjećam se da tada nikad nismo mogli pobijediti Banje. Da, dobro ste pročitali. Banje. Na najatraktivnoj dubrovačkoj plaži u to se vrijeme nalazio gol za vaterpolo, tamo su se kupali domaći ljudi, koji su među ostalim, pucali na baru i logičan slijed svega toga je bio da su Banje imale vrlo dobru vaterpolsku momčad. Danas tamo više nema ni vaterpolskog gola, ni domaćih ljudi, već koncesionara kojima je jedini i glavni cilj zgrnuti lovu, a ne opucati plisku.

Na Copacabani slična stvar – nekoć vaterpolski teren i sjajna momčad Copacabane, a danas pregršt svakojakih aktivnosti koje koncesionari nude potrošačima, pa tako dolazimo do totalnog paradoksa – obitelji vode djecu da skaču po trampolinima smještenim na mjestu gdje se nekad nalazio vaterpolski teren, dok se polugole plesačice njišu u ritmu šanerskog tehna. Djeca u pauzama između skakanja pitaju mame i tate zašto je teti-plesačici ispala sisa, a roditelji im moraju objašnjavati da to nisu sise, već vaterpolske lopte s kojima su nekada igrali i trenirali domaći momci s Copacabane, kojih je danas sve manje.

Na Porporeli drugi problemi, ali isti uzrok  - kapitalizam. Ta kultna dubrovačka plaža u ono vrijeme imala je tri ili čak više ekipa koje su nastupali u Divljoj ligi, a danas – nijednu. Razlog – nema tko igrati. Ne samo da domaćih ljudi nema na Porporeli, već ih nema ni u starom gradu, posebno djece koja su trebala naslijediti legendarne igrače Porporele.

Također, Dubrovčani su se prije kupali na brojnim plažama podno hotela, ne samo dok hoteli nisu bili obnovljeni. Tako su u Jugoslaviji, domaći ljudi pohodili plaže raznih hotela i igrali – vaterpolo. Na stijenama podno Libertasa i Neptuna bili su nacrtani vaterpolski golovi na koje su domaći ljudi pucali. Danas ćete u Libertasu i Neptunu lakše vidjeti stalno zaposlenog radnika, nego vaterpolsku loptu. Tako je i s drugim hotelima. Lukšići vjerojatno uopće ne znaju da je ekipa Palacea, nazvana po plaži njegova hotela, ove godine igrala u finalu Divlje lige i skoro pobijedila.

Na Gjivovićima, još jednoj plaži s koje dolazi legendarna ekipa Divlje lige, domaći kupači su se jedva izborili da im bogataši iz obližnje vile naprave put kako bi se mogli spustiti do omiljene plaže.

Vaterpolo se ove godine nije igrao ni na legendarnom Bellevueu. Kada sve zbrojimo i oduzmemo dolazimo do katastrofalne činjenice – u Dubrovniku su ove godine postojala samo dva vaterpolo terena – na Dančama i u Šulića – i oba dva su vrlo komplicirana za gledanje utakmica. U Šulića je teren daleko od obale, a na Dančama sunce tuče točno u oči. Kad smo već kod Danača, najlegendarnije vaterpolo plaže u Dubrovniku, na kojoj se rodio mitski Jug, i tamo broj ekipa stalno opada. Godinama su Divlju ligu igrale tri ekipe, jedno vrijeme čak i četiri, a danas samo dvije.

Da u Divljoj ligi ne postoje ekipa iz Župe, Konavala i Primorja, slobodno bismo mogli kazati da je legendarno natjecanje dubrovačkih kupališta u vaterpolu – umrlo. Župljani i Konavljani su ti koji još uvijek daju dušu ovom natjecanju. Na terenima u Platu i Mlinima uvijek je spektakl, kao i kod Luke Čilipi. Šteta što se više utakmica tamo ne igra.

Drugi razlog zbog kojeg je Divlja liga sve nepopularnija dovezuje se na prvi. U kapitalizmu se puno radi, posebno u sezoni, pa ljudi imaju sve manje vremena za odlazak na kupanje, a kamoli za igrati vaterpolo. No to je manji problem od tehnologije koja je po našem mišljenju, takođev veliki krivac za smanjenje broja momčadi u Divljoj ligi. I prije su ljudi trčali za obavezama, ali našli bi vremena za otići na kupanje. Tamo bi saznali što je novoga s njihovim prijateljima i poznanicima, razglabali bi o politici i sportu, igrali na karata... Danas u vrijeme interneta, pametnih telefona i društvenih mreža ne treba nekoga sresti da znate što je s njim. Dovoljno je otići na Facebook. Na internetu čak možete igrati i tresetu sa svojim prijateljima. Ili šah.

Umjesto da tehnologija ljude spaja, ona ih ustvari razdvaja – čovjek je danas otuđen kao nikada prije u povijesti, iako to na prvu ne izgleda tako. Malo ima vremena, a ono što uspije uhvatiti, provede s tehnologijom. Jasno je onda zašto nikad više nećemo imati onoliko momčadi u Divljoj ligi.

Šteta što ljudi više ne druže kao prije, i ne igraju vaterpolo u tolikoj mjeri. Sport je, ipak, put prema zdravlju i kvalitetnijem životu.

Bojimo se da će Župljani i Konavljani još nekoliko godina zaredom osvojiti Divlju ligu, pa da će se i oni zasititi. To bi značilo i lagano umiranje amaterskog vaterpolskog prvenstva dubrovačkih kupališta – natjecanja koje je postalo svojevrstan brend Dubrovnika.

Mladih igrača od dvadesetak godina gotovo da i nema – oni su danas portiri, konobari i kuhari, a rade samo sezonu, često i bez slobodnog dana. Nemaju snage ni za uhvatiti žensku, a kamoli loptu, te pored snažnog beka, opaliti šraubu.

Nakon što su se cijeli dan lomili na plaži hotela - gdje se u doba njihovih roditelja igrao vaterpolo, a danas se na istom mjestu korporacije igraju s njihovim životnim sudbinama, u igri u kojoj nije cilj  dati gol Palaceu, već dati otkaz kako bi se povećao profit Palacea - mogu samo slomljeni doći doma, upaliti kompjuter, otići na Facebook, i napisati status: Jebem vam svima milu mamicu!

A da nije kapitalizma i tehnologije, to isto bi mogli reći vaterpolo sucima.