Bio je to kraj siječnja 2020. godine. Tek koji tjedan prije jedne od najvećih prekretnica u povijesti čovječanstva, pandemije koronavirusa. Hrvatska u Stockholmu igra za europsko zlato, a na drugoj strani su ti dosadni Španjolci. Nema momčadskog sporta u kojem se ne proguraju do samog kraja. Spašavao nas je Duvnjak, ali nije išlo. Izgubili smo 22:20. Pomalo razočarani, ali europsko srebro je u kontekstu rukometa čak jače nego li svjetsko srebro. Da smo znali kakav period slijedi, vjerojatno bi više proslavili to srebro.  

Četiri godine lutanja... 

Uslijedila su četiri velika natjecanja za zaborav. Godinu poslije europskog srebra, mundijal je ugostio Egipat. I upravo na tom natjecanju su krenuli problemi za momčad Lina Červara. Već u prvom susretu remi s Japanom. U drugoj fazi natjecanja Hrvatska gubi od Argentine, a onda i od Danske. Ostali su bez završnice.  

Europsko prvenstvo 2022. godine održalo se u Mađarskoj i Slovačkoj, a ni to ne pamtimo po dobrome. Poraz od Francuza na startu, a onda pobjede protiv Ukrajine i Srbije. U drugoj je fazi natjecanja uslijedio blagi debakl. Četiri utakmice, tek jedna mršava pobjeda protiv Islanda. Izgubili smo od Crne Gore i Danske, a remizirali s Nizozemskom. Već tada novi izbornik Hrvoje Horvat našao se na udaru kritika.  
 
Ni Svjetsko prvenstvo 2023. godine nije bilo jedno od onih za pamćenje. Igralo se u Poljskoj i Švedskoj. Hrvatska je odmah na startu izgubila od Egipta, što je bio presudan poraz. U drugoj fazi smo remizirali s Dancima, svladali Belgiju i Bahrein, ali za bod ostali udaljeni od plasmana u četvrtfinale. Uslijedio je neslavni rastanak izbornika Hrvoja Horvata, kojeg je zamijenio Goran Perkovac.  

Euro u Njemačkoj, 2024. godine, krenuo je odlično za Hrvatsku. Uvjerljiva pobjeda na startu skupine protiv Španjolske, a zatim iznenađujući remi s Austrijom i pobjeda protiv Rumunjske. U drugom krugu u četiri utakmice, tek jedna, nedovoljna pobjeda protiv domaćina i tri poraza (Francuska, Mađarska, Island). Opet ništa od četvrtfinala.  

„Zvonila su zvona za uzbunu”, kako voli reći Filip Brkić 

Povrh svih navedenih neuspjeha na europskim i svjetskim pozornicama, gorak okus ostavile su i Olimpijske igre u Tokiju 2021. godine, na koje hrvatski rukometaši nisu izborili plasman. Malo nakon neuspjeha na Euru u Njemačkoj, smijenjen je Goran Perkovac, a klupu Hrvatske po prvi put preuzeo je stranac – Islanđanin Dagur Sigurdsson. Njegov primarni cilj, odmah po dolasku, bio je konsolidacija momčadi, ali i plasman na Olimpijske igre u Parizu prošlog ljeta. I uspio je.  

Iako su hrvatski rukometaši u Parizu ostali na devetom mjestu, odigrali su solidan turnir. Riječ je o vrlo kompetitivnom turniru sa samo 12 momčadi. Uspjeli su srušiti Japan (30:29) i Njemačku (31:26). Protiv Slovenije i Španjolske tijesni porazi, 29:31, odnosno, 31:32. Jedini uvjerljivi poraz zadala nam je Švedska (27:38).  

Sigurdsson je s ovim sastavom učinio maksimum 

I nije neka tajna da su reprezentativci, HRS, ali i sam izbornik Sigurdsson, osjećali veliki pritisak uoči ovog Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj. Skupilo se nekoliko turnira bez ikakvih medalja, a takav scenarij pred domaćim navijačima, još bi dodatno pogurao hrvatski reprezentativni rukomet u ponor. Štoviše, domaći debakl bi bio još izraženiji. 

Zato svjetsko srebro Hrvatske, kada se sagledaju višegodišnje okolnosti uoči njega, i jest iznenađenje. Nismo bili favoriti za medalju, a kamoli finale. Godinu prije, na Euru u Njemačkoj, imali smo vrlo sličan roster. Točnije, isti su nositelji igre bili tada i sada. Međutim, Sigurdsson je u nepunih godinu dana uspio vratiti Hrvatsku među najkonkurentnije reprezentacije. Od tijesnih pobjeda protiv reprezentacija poput Japana i Njemačke, do toga da se protiv takvih reprezentacija, kao i prije, napokon može računati na sigurnu pobjedu. Hrvatsku je tako vratio u društvo Danaca, Francuza, Islanđana, Šveđana i same elite. Kada je reprezentativni rukomet u pitanju, ovo je bilo Svjetsko prvenstvo za „spas” cijele rukometne priče u Hrvatskoj. 

Ipak, bez previše polijetanja... 

Cijela rukometna priča u Hrvatskoj. Da... To se u pravilu svede na manje od mjesec dana, početkom svake godine, kada se tradicionalno održavaju velika natjecanja. Nažalost, to je većina cijele rukometne priče u Hrvatskoj. Ne zato što klupskog rukometa nema, jer ga ima, već zato što se ne prati ni približno kao reprezentacija. Legitimno se zapitati i o kvaliteti hrvatskih klubova naspram Europe.  

I dalje stoji podatak kako je jedan jedini prvak u povijesti Prvenstva Hrvatske - Rukometni klub Zagreb. Ujedno, jedini sudionik Lige prvaka, najvećeg europskog natjecanja. Tako Zagrepčani, koje u Hrvatskoj do sada nitko nije uspio srušiti s trona, u Ligi prvaka u zadnjih nekoliko sezona, ne uspijevaju pobjeći s dna.  

Postoji tu još dobrih klubova koji nastupaju u Europi, poput Nexea, Umaga, Sesveta... Međutim, već se više puta tijekom siječanjskih rukometnih euforija moglo čuti – sve je manje mladih rukometaša, tradicionalne rukometne sredine proizvode sve manje igrača, a financije su sve veći i veći problem. To je generalni problem hrvatskog sporta. 

Zbog toga o budućnosti hrvatskog rukometa, na temelju uspjeha reprezentacije, treba biti oprezan. Ne umanjuje ova rečenica sadašnji uspjeh reprezentacije, jer on i jest veliki uspjeh u sportu kojeg igra cijela srednja i zapadna Europa. Međutim, on nije pokazatelj razvijenosti tog sporta unutar države. Velika većina hrvatskih reprezentativaca, već desetljećima igra van Hrvatske.  

Uvijek nas upozorava scenarij košarke, u kojoj su hrvatski klubovi platili cijenu loše situacije u sportu u Hrvatskoj. Loše stanje u klubovima dovelo je, prvo do slabljenja domaće lige, a potom i reprezentacije. Hrvatski klubovi više nisu konkurentni ni u regiji, kamoli Europi. Rukomet je globalno gledano manje popularan sport od košarke, a u igri su i manji novci, pa se Hrvatska još uspijeva „potući”. No, pitanje je, do kada...? 

Gledajući Hrvatsku na ovom Svjetskom prvenstvu, istina, ima optimizma za budućnost. Ima tu sjajnih igrača. Međutim, ne smijemo pobjeći od činjenice da govorimo o reprezentaciji, a ne klubovima, koji su ipak glavni pokazatelj stanja u tom sportu u državi.