Sjećate li se Veselina Zrilića, legendarnog Dubrovčanina koji je s Hajdukom bio prvak Juge, a na oproštaj mu je došao Piksi?

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: LK
Zrilić je bio mašina za postizanje golova

Piše: Maro Marušić

Postoje te neke brojke od kojih se nogometnim sladokuscima ledi krv u žilama koliko su nestvarne. Cristiano Ronaldo u 292 nastupa za Real postigao je 311 golova, Lionel Messi je u 452 službene utakmice za Barcelonu zabio 419 golova, a strašni je Gerd Muller za Bayern pogodio 398 puta u 453 utakmice. Za reprezentaciju Njemačke brojke su mu još luđe – u 62 nastupa za Elf suigrači su mu trčali u zagrljaj čak 68 puta.

Ne znaju mlađi Dubrovčani da je jedan takav slični plaćeni ubojica djelovao i u njihovom gradu, a ne bih znao ni ja da mi moj stari kao papagaj nije neprekidno ponavljao:

-Mi smo u svaku utakmicu ulazili kao da imamo vodstvo 1-0. On će ga sigurno zabiti, samo je pitanje koliko ćemo mi primiti – govorio mi je otac, koji je imao čast dijeliti svlačionicu s Veselinom Zrilićem, najubitačnijim napadačem bivše Jugoslavije gledajući sveukupno prvu i drugu ligu. Slobodan Santrač s 218 prvenstvenih golova još uvijek slovi za neprikosnovenog jugoslavenskog strijelca, a toliko golova Zrilić je dao samo u dresu Leotara. Eto o kakvoj se veličini radi, pa je napokon red, da se trideset godina poslije otkako mi ga je stari prvi put spomenuo, nađem s čovjekom i da popričamo o njegovoj veličanstvenoj karijeri.

Zrilić umirovljeničke dane provodi u svom kvartu Sedam smrtnih grijeha, pa se dogovaramo za susret u kafiću Dix gdje je Vesko već lijepo napunio pepeljaru.

-Ne bih baš smio, imam aritmiju – kaže kao da se pravda, ali i da rastjera početnu nervozu.

Zrilić se ne druži često s novinarima. Nikad nije volio publicitet i guranje, uvijek se držao po strani. Gosti Dixa pojma nemaju da svako jutro kafu i svježe novine dijele s napadačem kojemu se divio legendarni Tomislav Ivić.

-Rodio sam se u Drvaru 1950. godine gdje sam i počeo s nogometom. Negdje tamo 1968. godine zapazio me Ivić, koji je tada bio trener juniora Hajduka, pa sam na njegov nagovor došao u Split i potpisao ugovor s Bilima. Ostao sam sve skupa u gradu pod Marjanom dvije i pol godine – prisjeća se Veselin velike pustolovine odmah na početku karijere.

Zrilić već u svojoj prvoj sezoni s Hajdukom osvaja naslov jugoslavenskog prvaka 1971., nakon dugih 16 godina suše. Bila je to generacija Vilsona Džonija, Ivana Buljana, Dragana Holcera, Mićuna Jovanića, Jurice Jerkovića, Miroslava Vardića, Petra Nadoveze, Luke Peruzovića, Ivice Šurjaka, Dinka Žutelije…, a trener je bio legendarni Slavko Luštica zvani Žiga.

-U toj šampionskoj sezoni odigrao sam 8 prvenstvenih utakmica. Trebao sam i više, jer je Nadoveza bio u JNA, pa je propustio neke utakmice, ali triput sam ozlijedio ključnu kost i išao na operaciju, stoga nisam imao kontinuitet – kaže Zrilić.

Bez obzira na teške ozljede koje su ga pratile u Hajduku, i dan danas mu oči zasjaje kad se sjeti toga doba.

-Veselje nakon naslova prvaka Juge je neopisivo. Sve je gorjelo, čak i more na Rivi. Kolone auta, pjesma, skandiranje…, ma ludnica. Zadnje kolo s, čini mi se, Olimpijom na Starom placu je bio čovjek na čovjeku. Svi u bijelome, proslava je trajala danima. Poslije ništa ni približno tome nisam vidio, a kamoli doživio – priča nam osvajač prvenstva Jugoslavije s Hajdukom.

gf

Veselin Zrilić u dresu Hajduka u dvoboju s golmanom Radničkog iz Niša Miodragom Kneževićem

Često mislimo da su treninzi u to doba bili puno neozbiljniji, nego danas, ali Zrilić kaže kako to nije istina.

-Treninzi su bili naporni i intenzivni, pregršt mladih je bilo ambiciozno i željelo je uspjeti, nije se pilo i pušilo, kako to mnogi danas misle. Mi mladi poštovali smo starije igrače, nestašluci su bili rijetkost. Naravno, danas se još više trenira, na utakmicama se trči neusporedivo više kilometara, i taktika dominira, a onda je bilo više tehnike, to je najveća razlika između onda i sada. Desetka je bila desetka i nije igrala obranu, a danas svi igraju sve – mišljenja je Veselin koji i danas rado gleda nogomet, te kaže da primjećuje brojne znalce, ne samo Messija, Ronalda, Neymara...

Još dok se oporavljao od ozljede u Hajduku, iz Dubrovnika su počeli navaljivati da ga dovedu u redove GOŠK-a, člana Druge lige, koja je vjerojatno tada bila puno jača od hrvatske, škotske ili belgijske prve lige danas. Tko god tvrdi drugačije neka se sjeti tadašnjeg jugoslavenskog drugoligaša GOŠK Juga koji je 1990. godine svladao reprezentaciju Kameruna netom prije Mundijala. Lavovi su bili na pripremama u Dubrovniku i izgubili od domaćina samo mjesec dana prije nego li će svladati Maradoninu Argentinu na otvaranju Svjetskog prvenstva.

-Tadašnji čelnici GOŠK-a zaposlili su me u hidroelektrani i dali neki majušni stan. Imao sam već dvoje djece i nije mi bilo dovoljno kvadrata za stanovanje. Poslije su se javili iz Trebinja i rekli da će mi naći adekvatan stan. I ja sam pristao nakon što su mi ponudili veći stan u Cavtatu. Tako sam nakon dvije i pol godine provedene u GOŠK-u prešao u Leotar. Živio sam cijelo vrijeme u Dubrovniku, a trenirao i igrao utakmice u Trebinju – kaže Zrilić i dodaje kako je Leotar u to vrijeme imao više financijskih sredstava od dubrovačkog kluba.

Kod Bijelo-plavih je ostao dugih 10 godina sve do završetka karijere. Postao je i ostao najbolji strijelac kluba s više od 200 postignutih prvenstvenih golova. Proglasili su ga i najboljim igračem Leotara u povijesti, što je velika čast, jer je u međuvremenu klub iz Trebinja postao prvakom Prve lige BiH, ali svejedno nitko od tih momaka s velikim trofejom nije mogao stati u istu rečenicu s vođom navale iz sedamdesetih i osamdesetih. Kada je 1986. godine završavao profesionalnu karijeru upriličen mu je veličanstveni oproštaj – pozvana je Crvena Zvezda za koju su nastupali Stevan Stojanović, Marko Elsner, Slobodan Marović, Boško Đurovski, Dragan Stojković Piksi, Vladan Lukić, Mitar Mrkela…

Logično pitanje postavlja se samo od sebe – kako ovakav prekaljeni strijelac nije duže igrao u Prvoj jugoslavenskoj ligi?

-Zvali su me brojni prvoligaši više puta – Osijek, Rijeka, Olimpija gdje je Luštica bio trener. Nigdje nisam išao, jer mi je bilo lijepo u Dubrovniku. Imao sam sve - plaća od hidroelektrane, plaća od nogometa, stan, auto, bila su to sjajna vremena. Ja i moja obitelj pustili smo korijenje i nisam htio ništa mijenjati. Gledajući iz današnjeg kuta napravio sam kiks što nisam poslije 28. godine (do tada je bila zabrana odlaska izvan Juge op.a.) otišao nekoliko sezona vani zaraditi ozbiljniji novac. Imao sam ponuda iz Španjolske, ali na kraju ipak nisam otišao. Tu sam se zeznuo, ali ne žalim za tim – iskren je Veselin Zrilić koji je jednom nogom već bio u avionu za Španjolsku.

fd

Zdravko Vukašinović i Veselin Zrilić u dresu Leotara

Gledajući iz današnjeg kuta, bio je u krivo vrijeme na krivom mjestu. Da se početkom 21. stoljeća rodio s takvim nogometnim umijećem ozbiljan novac bi zaradio i u drugoj talijanskoj ligi, a kamoli ne u višim razredima kojima je objektivno oduvijek pripadao. Ali onda se nogomet igrao više iz srca, manje zbog novca. Doduše, kao vrhunski nogometaš Zrilić je često mogao eskivirati svakodnevne radne zadatke u hidroelektrani, što sigurno nije bila loša strana ondašnje slave. Dok se toga prisjeća, smiješak mu titra licem, ali odmah nestane čim ga pitamo za današnji nogomet u Dubrovniku.

-Nestao je skroz. Stadion u Lapadu isto izgleda kao kad sam ja igrao. Više je uzroka zbog propasti nogometa u Gradu. Negdje mi se čini kao da je politika izabrala gurati Jug i vaterpolo, a nogomet ostaviti po strani. Kako god, tužno je danas gledati prazan Lapad, a nekad je utakmice posjećivalo pet, šest tisuća ljudi. Šteta što Dubrovnik nema adekvatan stadion, mogao bi ga koristiti i u turističke svrhe, ne samo za nogomet – ne želi puno o toj bolnoj temi.

Nakon završetka profesionalne karijere udaljio se od aktivnog sudjelovanja u nogometu. Čak i nakon što je dobio otkaz u hidroelektrani početkom rata, nije se ozbiljno uhvatio nikakve nogometne funkcije.

-Malo prije rata sam trenirao Slaven s Grude kada su bili jako dobri, a poslije sam u dva navrata bio kratko trener u Konavljanina. Iskreno, nisam baš imao volju dublje ulaziti u bilokakve nogometne funkcije. Nogomet samo gledam na televiziji – zaključuje Zrilić i pripali novi cigaretu.

Otpuhne dim koji se pomiješa sa sjetom u zraku. Na trenutak ušutimo. Gledam posjetitelje Dixa kako prčkaju po mobitelu. Pojma nemaju s kim svakodnevno dijele terasu kafića. S vođom navale Hajduka, GOŠK-a i Leotara, čovjekom koji je zabio više prvenstvenih golova od Slobodana Santrača. Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Gerd Muller i Veselin Zrilić - samo oni imaju te nestvarne brojke.

-Nije mi jasno, sine - čujem odnekud riječi mog starog - zašto na semaforu prije početka utakmice ne piše jedan nula za nas. Pa mi imamo Zrilića, on će sigurno zabiti gol, samo je pitanje koliko ćemo primiti.

Eto o kakvoj se veličini radi.

Popularni Članci