Piše: Maro Marušić

Kazaljke sata gore na semaforu Salt Lake City Ice Centera pokazivale su točno 20 sati i 46 minuta, dok su se dole, na startu finalne utrke na tisuću metara, petorica brzih klizača pripremala za posljednju, treću fazu velike znanstveno-istraživačke studije „Je li se bolje roditi bez one stvari ili bez sreće?“ Čitava južna hemisfera planeta Zemlje tog je 16. veljače 2002. godine oči uprla ka velikom finalu zimske Olimpijade. Do tada južnohemisferaši uopće nisu znali da postoje Zimske olimpijske igre, ali kako bi im to čovjek zamjerio kada nikad u svom životu nisu vidjeli ni pahulju snijega, ni kocku leda, ako ne računamo koktele po phuketima, copacabanama i ipanemama. Sada međutim, u finalu nastupa Australac Steven Bradbury koji može postati prvi čovjek u povijesti koji je zlatnu olimpijsku medalju prenio preko ekvatora. Jedini problem u čitavoj priči jest što je totalni autsajder, ali baš zato se navijači nadaju čudu.

Sve je počelo još u četvrtfinalu. Bradbury kao najstariji natjecatelj i tamo je bio među najgorim koeficijentima kladionica. Dva trkača prolaze dalje, a Australac je trku završio treći. Činilo se da mu je nastup na Olimpijadi gotov, a onda su suci zbog guranja kaznili Marca Gagnona i Bradbury se poput deve iz Biblije kroz ušicu igle umetiljao u polufinale. Tamo su mu davali još manje šanse. Potpuno opravdano. Čitavu trku bio je na začelju kolone, a onda pred sami kraj trojica brzoklizača su pala, četvrti je diskvalificiran, i Steven Bradbury je ušao u završnicu.

Nikakve šanse

Evo ga sada na startu velikog olimpijskog finala kao daleko najsporijeg natjecatelja. Nitko mu ne daje ni gram šanse za pobjedu uključujući i njega samog. Naime, odlučio je da će se čitavu trku biti fenjeraš, jer jedino kako može doći do medalje jest da se bolji trkači polome ili diskvalificiraju baš kao što je to bio slučaj u četvrtfinalu i polufinalu. Ako se tako nešto slučajno desi, najbolje je da se nalazi na sigurnoj udaljenosti da i sam ne ljosne. Doduše, mogućnost da se tako nešto potrefi tri utrke zaredom je otprilike kao da u razmaku od tjedan dana dobijete tri puta na Eurojackpotu. Drugim riječima nemoguće, ali opet naši su stari govorili ako si rođen pod sretnom zvijezdom, ni u WC-u nisi gladan, pa je stoga cjelokupna Australija, Afrika i Južna Amerika pred malim ekranima – ako Bradbury u ovoj neviđenoj znanstvenoj studiji dokaže da je bolje roditi se bez one stvari, nego bez sreće – onda i oni mogu uspjeti u bilo čemu. Pa zamisli ti to, čovjek se rodio u predgrađu Sidneya, bez one stvari – leda – a postao je olimpijski prvak u brzom klizanju. Ako se pokaže i dokaže da je tako nešto moguće, onda se brišu sve granice – sutra se neki južnohemisferaš može roditi bez mozga, i uz malo sreće postati Albert Einstein – eto koliko su dalekosežne posljedice ovog suludog eksperimenta.

Posljednji krug počinje na 3:42

Činjenica jest da malo tko u tako nešto vjeruje, ipak se mi nalazimo na planetu Zemlji gdje se samo tragedije mogu dogoditi preko noći, rijetko kad pozitivni rollercoasteri. Oko Bradburyja na startu olimpijskog finala sama je krema brzog klizanja. Prvi favorit i miljenik domaće publike Apolo Anton Ohno, strašna korejska mlada nada Ahn Hyun-soo, trostruki svjetski prvak Kanađanin Mathieu Turcotte, te naposljetku desetorostruki zlatni sa svjetskih prvenstava i srebrni iz Nagana Kinez Li Jiajun.

Sudac pištoljem daje znak za početak utrke, a Bradbury u prepoznatljivom zelenom dresu kasni već u prvom zavoju. Ostala četvorica izmjenjuju se u vodstvu, a prilikom ulaska u bogene naginju se jače od Valentina Rossija. Na polovini utrke Australac zaostaje već nekoliko metara, a kako se približavaju finišu, sve se luđe udara po gasu. Ulaze u posljednji krug, a Amerikanac iz grčke mitologije leži u zavoju kao da je Crnogorac u natjecanju za najljenijeg stanovnika. Možda niste znali, ali Apolonovo ime izvedeno je iz grčke složenice Apo-ell, što doslovno znači 'onaj koji se pregiba'.

Apolo Anton Ohno kao vodeći u poretku pregiba se u posljednjem zavoju, ali odnekud dolijeće Kinez koji ga s vanjske strane pokušava prestići, ali previše naginje motor, pardon klizaljke, gubi kontrolu, pa proklizava prema Korejcu i ruši ga, ovaj potom odmah propada u koljenima i kači vodećeg Apolona, pa se i on pregiba ka tlu povlačeći utrobi zemlje i Kanađanina, a Australac tamo s kraja južne hemisfere sporo i nonšalantno pristiže ciljnoj ravnini podižući ruke u zrak kao olimpijski prvak i prvi čovjek u povijesti koji će zlatnu medalju sa zimskih olimpijskih igara donijeti na plažu Whitehaven i ubaciti je u koktel s ledom.

Stanovnici južne polutke Trećeg kamenčića od Sunca luduju od sreće, ovo je čisti znanstveni dokaz i putokaz da i oni imaju šansu uspjeti - čak i u svojim najluđim snovima. Brazilske majke odmah upisuju djecu na trening skijaških skokova, Ruanđanke pak guglaju postoji li u njihovoj zemlji biatlon klub, a Indonežanke mozgaju bi li njihovi potomci mogli postati zlatni u curlingu.

Satisfakcija za sva odricanja

S druge pak strane ekvatora stanovnici planeta Zemlje bijesni su zbog nesreće. Ovo je njima čisti znanstveni dokaz da je život okrutan i teško sranje. Kako netko na ovakav način može postati olimpijski prvak u brzom klizanju, jebote led blesavi. Američke majke odmah su krenule ispisivati djecu s hokeja na ledu, Norvežanke su spremile biatlonske puške po šupama Trondheima, a Kanađanke izmozgale bi li bilo bolje prebaciti njihove potomke s boćanja na ledu u boćanje po mediteranskim selima.

Čak ni novopečeni olimpijski šampion nije bio siguran kako se treba osjećati. Prilikom dodjele medalja američka publika ga je izviždala, a novinari su ga na konferenciji za medije stali rešetati s pitanjima o (ne)pravdi.

-Očigledno jest da nisam najbolji – smireno je stao objašnjavati Steven Bradbury – ali ovo što se dogodilo je neka vrsta satisfakcije za sva odricanja koja sam prošao u posljednjih 14 godina.

Put mu zaista nije bio nimalo lagan. Na Olimpijskim igrama u Lillehammeru 1994. godine pao je i klizaljkom razrezao arteriju jedva preživjevši nesreću. Sašili su mu više od stotinu ponata kako bi zaustavili krvarenje. Poslije je imao još nekoliko lomova i razmišljao je o prekidu karijeru. Olimpijske igre u Salt Lake Cityju bile su mu posljednje natjecanje, a pripremavši se za oproštaj, na treninge je odlazio javnim prijevozom, jer nije imao novaca za popravak automobila. Nakon kolosalnog uspjeha australska pošta izdala je markice s njegovim likom, a tu uslugu platili su mu dvije tisuće dolara. Bio je presretan, jer je napokon mogao servisirati prijevozno sredstvo.

Kasnije je ušao u australski sportski Hall of Fame, ali i u rječnik. Naime, izraz 'doing a Bradbury' Australci su počeli koristiti za neočekivani uspjeh. Još uvijek je Down Under hodajuća legenda i jedna od najvećih ikona sporta uopće. Često nastupa kao motivacijski govornik, a tema je uvijek ista:

Ako želiš biti olimpijski prvak u brzom klizanju, je li se bolje roditi bez leda ili bez bad-a?