NIKAD ISPRIČANA PRIČA O ZLATKU SARAČEVIĆU: ‘Zaružili smo tu noć, i tamo negdje oko 6 ujutro…’

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Legendarna gromovita ljevica, bombarder, čovjek sa srcem i humorom i velikim velikim mu*dima na terenu, ali prije svega veliki prijatelj i suigrač. Sve to i više bio je Zlatko Saračević, piše Net.hr. 

Velikan hrvatskog rukometa i sporta općenito, dobar duh svake momčadi, trener koji je stajao iza svojih igrača-igračica, bez obzira koju momčad vodio.

Najbolji svjetski rukometaš 90-tih godina prošlog stoljeća Patrik Pako Ćavar samo za Net.hr prisjetio se nekih anegdota o svom prijatelju i s tugom, sjetom ali i ponosom, ispričao nam nikad ispričanu priču iz vremena kad su igrali profesionalno rukomet.

Prvi susret

“Baš me pogodilo. Zvao me prijatelj navečer i pita me jesam li čuo da je Sarač preminuo. Umuknuo sam, nastala je stanka, ostao sam bez riječi, totalno šokiran… Rekao sam mu nemoj me za*ebavati. Poslao mi je link i uvjerio sam se da je preminuo”, kazao je tužni Pako i počeo svoju priču o Saračeviću…

“Moj prvi susret s njim je bio kad sam ja bio klinac i igrao za Mehaniku iz Metkovića. Bio sam u rezervnom sastavu, a Mehanika je u Metkoviću igrala prijateljsku utakmicu protiv banjalučkog Borca. Gledao sam ga dotad na TV-u, ali to je bilo prvi put da ga gledam uživo. Sarač je na toj utakmici lagano zabio sedam-osam golova sa deset-dvanaest metara. To su bili takvi projektili. I sad zamislite kad ste dijete, a kad gledate te silinu i snagu, gledao sam ga kao Boga. Pokraj utakmice je prošao kraj mene. Okrenuo sam se i vidio leđa, nisam mogao vjerovati da čovjek ima tako široka leđa i tako jake ruke. Gromada od čovjeka. To mi je bio prvi kontakt sa Zlatkom, to je bilo tamo 1985./86., tako nešto. Sad ću vam reći i o kakvom se čovjeku radi. Uvijek kad se spomene njegovo ime, pred očima mi je ona njegova ćelava simpatična glava, osmijeh od uha do uha, njegova vedrina, zezancija, duh. Ispričat ću vam sad jednu anegdotu s njim, nikad još nisam to ispričao, ali sad je prigoda. Jednom sam bio kod njega kad je on igrao za Pariz”, počinje anegdotu Ćavar i nastavlja:

Zaružili u diskoteci

“Prespavao sam kod njega u stanu i tadašnja supruga nam je napravila večeru. Poslije smo on i ja dobro zaružili u diskoteci. Ja sam bio onako prilično natankan alkoholom. Popio sam jedno četiri – pet piva, što je moja godišnja zaliha. On nije pio, on je pio sok. I baš je bio dobar štimung. Plesali smo u diskoteci, razgovarali, smijali se, bilo je tu još njegovih Francuza, francuskih reprezentativaca s nama… I tako negdje oko 6 ujutro, počeo me nagovarati ajde idemo Pako, moram malu voditi u vrtić ili u školu, ne mogu se sada sjetiti. Ja njemu ‘neka neka, još pet-deset minuta, baš nam je lijepo, hajde ajde još malo’. Nastavio me nagovarati i na kraju smo otišli. On me onako zagrlio i polupijanog me bacio u auto. Stavio me u krevet, napravio doručak svojoj kćerkici i odveo je u školu ili vrtić. Otišao je nakon toga i na trening. Čitavo to vrijeme ja sam spavao. On se vratio s treninga, ja sam se probudio negdje oko ručka. Eto, on je sve do tad stigao napraviti, a prije toga se dobro zabaviti čitavu noć. Zbrinuo je obitelj, zbrinuo je mene, tu sam ga dobro upoznao. Osjetio sam tu njegovu dobru stranu, taj specifični banjalučki humor, tu vedrinu”, priča Pako Ćavar.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE

Popularni Članci