Ovih dana su se svi mediji raspisali o velikom rukometašu Ivanu Baliću, koji je završio karijeru. Pišu mu se hvalospjevi, kako rukometna igra nikad većeg igrača nije vidjela, kako je on  rukometni Mozart, Messi, Ronaldinho, što već.

Također, komentatori su jednoglasni u ocjeni da su prije pojave Balića, rukomet igrali drvosječe koji u igri nisu imali imaginaciju, kreativnost i sve ostale odlike umjetnika. Međutim, to nije istina.

Spomenut ćemo samo jednog. On se zove Irfan Smajlagić, i ne samo da može stati u rečenicu s Balićem, nego je i vjerojatno veći igrač od njega. Pokušavam se sjetiti kad je taj čovjek s desnog krila promašio važnu loptu, ali mi ne uspijeva. Njegovi suhi listovi, zavrčoke, i sva čudesa koja je izvodio s krila su perfekcija rukometne igre.

Ni njegov kolega s druge strane krila Patrik Ćavar nimalo ne zaostaje. Kad se samo sjetimo njegovog repertoara sa sedmerca, to rukomet prije njega, ali ni poslije njega nije vidio.

Nažalost na YouTubeu nema njihovih najboljih poteza. Bilo je to doba bez tehnoloških čudesa.