Piše: Maro Marušić

Neke stvari u životu naprosto su neobjašnjive. Gradovi su puni ptica, a nitko nikad nije vidio malog goluba. Što to tjera stanovnike Yakutska, njih skoro 300 tisuća, da život provode na temperaturi od minus četrdeset? Što goni žitelje Aljaske da ostanu na Sjeveru umjesto da kupe jednosmjernu kartu za Trope i napokon se riješe dugih, polarnih noći? Kako je moguće da Indira ne vidi da je stilist Marko Grubnić pretvara u transića? Ili da pjesma Despacito ima više od 7 milijardi pregleda na YouTubeu što hoće reći da su je preslušavali i seljani po zabitim nigerijskim vukojebinama? A što tek kazati na knjigu Moja Borba Karla Ovea Knausgaarda – proglašena je za jednom od najboljih u posljednjih pola stoljeća, iako niti jedan jedini čitatelj nije uspio stići do njenog kraja.

Rekoh, mnogo je toga u životu neobjašnjivo i svatko od nas ima neke male stvarčice koje ne može razumjeti, pa tako i ja. Nikad nisam samog sebe shvaćao u fascinaciji skijaškim skokovima. Snijeg i zima privlače me kao Scarlett Johansson činovnik iz državnog Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa, pa opet iznova & nanovo svakog konca prosinca nervozno tražim u TV rasporedu je li HRT otkupio prijenos Novogodišnje turneje. Kada napokon ugledam riječ Oberstdorf pored satnice 16:25 na Drugom programu Hrvatske televizije, srce mi jače zakuca, a depresija izazvana kišom i kratkim danima, odmah nestane.

Dok čekam prve letače na zaletištu, ukrcavam se u vremenski stroj koji me katapultira u prošlost. Zatvorim oči i jasno vidim mršavog nervoznjakovića u narančastom dresu s brojem 11 na grudima. Namješta skijaške naočale brzo dišući dok mu dimi iz usta kao da je upravo zapalio Filter 160. Nakratko zastane i zagleda se u jednu točku dok čitav svijet bulji u japansku zastavu na njegovom licu. Onda se odgurne rukama od rampe i krene…

******************************************************

Japanci su još od Drugog svjetskog rata velesila u skijaškim skokovima. Valjda su svijetu nakon ratnih stradanja željeli dokazati da njihove kamikaze mogu biti istinski sportski heroji, a ne da samo ostanu zapamćeni kao pomahnitale samoubojice koje se zabijaju u neprijateljske brodove po Pacifiku. Pa ipak, unatoč velikim ulaganjima i fanatičnoj disciplini rezultati su izostali. Doduše, na Olimpijskim igrama u njihovom Sapporu na maloj skakaonici osvojili su sve tri medalje, ali nikad to nije bilo slavljeno kao nešto veliko. Mala skakaonica je, kako joj i ime kaže, mala i nebitna, kao da si postao svjetski prvak u malom nogometu ili olimpijski pobjednik na 50 slobodno u malom bazenu. Svaka čast, ali… Uvijek je pored malog nogometa, malog bazena i male skakaonice stoji to 'ali' koje ti ne da da se istinski raduješ. Japanu, nećemo se lagati, treba velika medalja s velike skakaonice, a ne s neke male i nebitne na kojoj ako i padneš, ne možeš slomiti ni prst, a kamoli glavu.

Točno dvadeset godina nakon olimpijskih igara u Sapporu bili su nikad bliže tom cilju. Na velikoj olimpijskoj skakaonici u Albertvilleu 1992. Masahiko Harada natjecanje je završio na četvrtom mjestu ostavši samo minijaturna tri bodića iza Austrijanca Heinza Kuttina. Japanci su bili tužni, ali su s optimizmom gledali u budućnost. Harada je tada imao samo 24 godine, pred njim su velike stvari, a osim njega stasavaju i druge velike nade. Za samo dvije godine na programu su nove olimpijske igre u norveškom Lillehammeru, Zemlja izlazećeg sunca sigurna je da će na tom natjecanju po prvi puta u povijesti osvojiti veliku medalju na velikoj skakaonici, zašto ne i zlatnu? Netko tko se zove Masahiko Harada jednostavno je predodređen za uspjehe i nebeske visine, tako je to bilo oduvijek u Japanu i tako će biti zauvijek.

*****************************************************

Masahiko Harada je ime koje u Japanu izaziva strahopoštovanje. Njegovim rođenjem japanski redovnici i monasi morali su izmijeniti stoljetne duhovne knjige. Buda, Lao Tse i Konfucije dobili su novog kolegu u božanstvu, a smrtni grijeh je postalo izgovaranje imena Harade uzalud. Masahiko Harada je, naime, prvi boksač s Dalekog istoka koji je postao svjetskim prvakom. I to ne samo u jednoj kategoriji, već dvije. Na putu do svjetskog trona svladao je i legendarnog, nepobjedivog šampiona Edera Jofrea nanijevši mu prvi poraz u karijeri. Nakon tog meča zbog agresivnog stila zaradio je nadimak Fighting Harada. S lakoćom je nekoliko puta obranio naslov svjetskog prvaka, a onda je na megdan opet došao veliki Eder Jofre. Fighting Harada ponovo ga je svladao i poslao u penziju nakon 78 mečeva od kojih je izgubio samo dva. I to oba puta od božanstva Masahika Fighting Harade, jednog od najvećih boksača svih vremena.

Malo je reći da je ime Masahiko Harada sveto u Japanu. Ako im je to ime donijelo toliko radosti u boksu, zašto ne bi i u skijaškim skokovima, iako njih dvojica nisu u nikakvom rodu?

**********************************************************

Oči čitavog Japana bile su uprte prema dalekom Lillehammeru. Odmah na otvaranju natjecanja 20. veljače 1994. godine na repertoaru je bila velika skakaonica i opet Japanci nisu imali sreće. Uvijek ta prokleta drvena medalja. Takanobu Okabe ostao je četvrti, odnosno prvi do pobjedničkog postolja. Ali razočaranje je kratko trajalo. Čak četvorica Japanaca bila su među najboljih petnaest – niti jedna druga nacija nije imala toliko dobro plasiranih skakača – pa su gotovo bili sigurni da će se dva dana kasnije u ekipnom natjecanju prošetati do zlatne medalje, prve u povijesti Japana na velikoj skakaonici.

Toga dana 22. veljače u poslijepodnevnim satima sve je u Japanu stalo. Po prvi puta u japanskoj historiji kasnili su vlakovi, proizvodne trake Toyote i Mazde zaustavile su štancanje prometala, Kawasaki je obustavio isporuku skutera nerazvijenoj Kini, Sony je odgodio predstavljanje CD-a, zadnjeg čuda tehnologije, a samoubojice su odgodile vješanje po šumama Fujiyame. Čak je i Masahiko Harada odlučio da s japanskom juniorskom boks reprezentacijom neće održati popodnevni trening kako bi gledao imenjaka. Svi su željeli biti živi svjedoci prve japanske olimpijske medalje na velikoj skakaonici. Očekivanja su toliko narasla da bi čak i srebrna i brončana medalja bili razočarenje unatoč jakoj konkurenciji protiv koje su Japanci skakali. Nijemci su imali legendarne skakače Dietera Thomu, Cristofa Duffnera i Jensa Wiessfloga - najvećeg u povijesti uz Nykenena. Austrijanci pak strašne zvijezde Kuttina, Horngachera i sjajnog Andreasa Goldbergera, Norvežani nepobjedivog Espena Bredesena, a Finci Jannea Ahonena. Svih dvanaest reprezentacija, osim Rusije i SAD-a, imalo je svoje adute, ali u najboljoj formi su ipak bili Japanci. Čak je i novorođenčad s Hokkaida znala napamet reprezentaciju – Jinya Nishikata, Takanobu Okabe, Noriaki Kasai i najbolji od svih kako uostalom i samo ime nalaže – Masahiko Harada.

************************************************************

Skakači su se u prvoj seriji zalijetali jedan za drugim i bilo je gusto sve dok se Harada nije vinuo na sjajnih 122 metra. Japanci su bili u vodstvu, a onda je legendarni brko Jens Wieissflog doskočio u publiku i poravnao njemačku reprezentaciju s japanskom na vrhu tablice s istim brojem bodova. U Japanu više nitko nije disao. Uskoro kreće nastavak natjecanja, a svi osjećaju da je u zraku nešto veliko.

Nishikata, Okabe i Kasai u drugoj seriji skaču puno dalje od Duffnera, Jaklea i Thome, i Japanci su u ogromnoj prednosti – čak 56 bodova – a do kraja natjecanja ostala su još samo dvojica - Jens Weissflog i Masahiko Harada. Nemoguće je da Japanci ovo prokockaju, pa je diljem Honshua već počelo slavlje. Japan je napokon osvojio medalju na velikoj skakaonici i to zlatnu. Masahiko Harada sa svojim je boksačkim juniorima otvorio šampanjac, a depresivne samoubojice po Fuyijami su se grlile i skakale od sreće.

Za to vrijeme Jens Weissflog je još jednom preskočio cijelu skakaonicu, publiku, obližnje groblje, farmu trešanja i doletio na parkiralište šoping centra, ali unatoč sjajnom letu – najboljem na cijelom natjecanju – Japanci u posljednjem skoku trebaju obaviti samo formalnost. Masahiko Harada mora aterirati na minijaturnih 105 metara kako bi potvrdio japansku pobjedu. Podsjetimo, u prvoj je seriji letio 122 metra. Ne postoji čovjek na svih tisuću i koliko japanskih otoka koji misli da može podbaciti. Ipak je riječ o Masahiku Haradi, imenu koje je u Japanu sveto.

*********************************************************

Zatvorim oči i jasno vidim mršavog nervoznjakovića u narančastom dresu s brojem 11 na grudima. Namješta skijaške naočale brzo dišući dok mu dimi iz usta kao da je upravo zapalio Filter 160. Nakratko zastane i zagleda se u jednu točku dok čitav svijet bulji u japansku zastavu na njegovom licu. Onda se odgurne rukama od rampe i krene…

Na odrazu je slab, nesiguran u zraku i čini se da je jako kratak. Mili Konfučije, je li ovo moguće? Totalni je muk u Zemlji izlazećeg sunca. Harada na doskoku spušta ramena, govor tijela mu je kao u klasične japanske samoubojice, ne usudi se ni pogledati u semafor. Rukama pokriva lice, sekunde traju kao sati, čeka se daljina.

97,5 metara.

Masahiko Harada spušta glavu držeći je rukama da ne eksplodira. Ne miče se s mjesta i neutješno plače. Volio bi da Amerikanci sada bace atomsku bombu na Lillehammer, pa da nestane i on i ova prokleta norveška skakaonica. Čitavo japansko otočje - od rodnog Hokkaida do daleke Okinawe - jebe mu mater retardiranu dok monasi i redovnici objašnjavaju da nije riječ o smrtnom grijehu, jer mu se obiteljsko stablo u ovakvom trenutku ne spominje uzalud. Uništio je san čitave nacije, pokopao radost i veselje ponosnog japanskog naroda. Jest da je napokon osvojena medalja na velikoj skakaonici, ali u ovakvom scenariju to je neuspjeh i katastrofa i apsolutno nikome nije utjeha.

Juniori gledaju svog boksačkog idola i pitaju se srami li se svoga imena i prezimena. Budala je okaljao sveto ime. Kada nove, još nerođene generacije Japanaca budu spominjale ime Masahika Harade, prva im asocijacija neće biti slavni boksački trijumfi nad nepobjedivim Ederom Jofreom, nego usrana budaletina koja je jedva dosegnula majušnih 97 metara - dalje bi skočio prosječni tokijski skočimiš na koktelu heroina i normabela da ga je kojim slučajem japanski izbornik uvrstio u reprezentaciju.

Na Fujiyami je opet zavladala teška depresija. Samoubojice dodaju konop jedan drugome i pozdravljaju se s ovim svijetom. Dok namještaju omču pjevaju Vuca posvećujući stihove Haradi – Podigo me iz pepela, i malo mi sreće dao, pa me opet, bez milosti, u pepeo zakopao…

*********************************************************

Legenda kaže da se Masahiko Harada nakon Olimpijskih igara iz Norveške nije vratio u Japan. I to godinama. Bauljao je svijetom živeći u zatvoru svog uma, ali bolje i to nego da ga rastrgaju kod kuće. Htio je promijeniti ime i prezime, čak i državljanstvo – neka skače za Keniju ili Etiopiju, oni se neće ljutiti kada dosegne 97 metara – ili možda zauvijek nestati bez imena i države, ali nije mogao, jer mu je rodni list ostao u Japanu. Depresija ga je ubijala, ali je ipak nastavio sa skakanjem. Što je najluđe od svega, rezultati su mu bili nikad bolji. Nanizao je nekoliko pobjeda u Svjetskom kupu i bio među elitom. Sunarodnjaci su ga i dalje mrzili, no pojavio se novi junak nacije Kazuyoshi Funaki - čovjek koji je letio toliko prekrasnim stilom da su mu i sokolovi zavidjeli - pa su luzera Haradu pomalo zaboravili.

Ali onda šok. Olimpijske igre 1998. godine održavaju se u japanskom Naganu, a na iznenađenje svih, izbornik reprezentacije na natjecanje poziva i Masahika koji u rodnoj domovini nije boravio četiri posljednje godine. Japanci su ludi, spominju izborniku mater, ne treba im u reprezentaciju taj gubitnik, koji će samom svojom luzerskom pojavom poremetiti koncentraciju ostalih skakača. Harada se nećkao želi li uopće biti dio tima i možda iznova & nanovo proći pakao koji mu se već jednom dogodio, ali inat mu je proradio. Učinit će to, jebemu život, pa ako zajebe, uzet će konop, otići na Fuyijamu, zapjevat Vuca i ubit se.

**********************************************************

Prvo je održano natjecanje na maloj skakaonici. Zlatnu medalju osvojio je Finac Jani Soininen, a srebrni je bio Funaki. Ali nikoga to nije interesiralo, sve što su Japanci željeli bile su zlatne medalje na velikoj skakaonici.

Krenulo je ekipno natjecanje, ponovno su favoriti uz Japance bili Nijemci. Takanobu Okabe i Hiroya Saito bili su znatno duži u prvoj seriji od Svena Hannawalda i Martina Schmitta. A onda se na zaletištu pojavio Masahiko Harada. Hoće li opet zajebati i skočiti manje od skočimiša?

Naravno da hoće!

U prvoj seriji sletio je na mizernih 79 metara – čak 18 metara manje od onog katastrofalnog skoka od prije četiri godine - najgore od svih natjecatelja prve serije ne računajući amatere iz Kazahstana. Naravno da su Japanci tako nešto očekivali od takvog kretena. Ovaj put nisu njemu jebali mater, nego idiotu izborniku koji ga je zvao. Bolje da je za reprezentaciju skakao igrač Dinama Kazuyoshi Miura nego debil Harada - uostalom bolje da je skakao bilo tko - mogli su i australskom klokanu na koktelu morfija i xanaxa dati japansko državljanstvo, dalje bi skočio od ovog jadnika.

Nakon prve serije Japanci su bili tek četvrti. Čak ni fenomenalan skok Kazuyoshija Funakija, u kojem je dobio same dvadesetice za stil izazvavši zavist kod orlova, nije bio dovoljan da Japanci budu u borbi za medalju. Eto koliko je podbacio najveći luzer u povijesti Japana.

Krenula je druga serija. Opet su Okabe i Saito bili sjajni, ali daleko su skočili i Hannawald i Schmitt. Nema šanse da Japan s Haradom osvoji bilo kakvu medalju, a kamoli zlatnu...

*******************************************************************

A onda se na zaletištu druge serije u bijelom dresu pojavio mršavi rušitelj nada s brojem 13 na grudima. Idealan broj za takvog nesretnika. Doduše, nitko uopće nije bio siguran da će se pojaviti na rampi olimpijske skakaonice u Naganu. Japanci su vjerovali da se u pauzi prve i druge serije objesio u WC-u, jer tako nalaže višestoljetna tradicija na Dalekom istoku. Časnije je ispiti ritualni sake i počiniti samoubojstvo nego doskakati na majušnih 70 metara i rušiti snove nacije. Ali Harada je odlučio da će još jednom probati, makar mu to bio pretposljednji skok u životu – zadnji će, naravno, ako ponovno zajebe biti skok s mosta ili nebodera. Tamo je ionako svejedno hoće li dužina biti 70 ili 140 metara.

Opušteno se odgurnuo od rampe, neka ovaj zadnji skok bude baš takav, relaksiran, čak i ako skoči pet metara. Ko ih svih jebe, ovaj će izvesti za svoju dušu, pa kud puklo! Potom se vinuo u zrak i počeo letjeti. I letio je i letio, pa preletio i skakaonicu, i tribine, i obližnje groblje samoubojica, i cijeli Hokkaido, i doskočio sve do nerazvijene Kine, kojoj je opet kasnila isporuka skutera.

137 metara!

Rekord skakaonice i najduži skok natjecanja. Tamo na doskoku u Kini Masahiko Harada nije pokrio lice rukama kao onomad u Lillehammeru, nego je razvukao usne u široki osmijeh.

Japan napokon ima zlatnu olimpijsku medalju na velikoj skakaonici! Prvu u povijesti.

Redovnici i monasi ponovno su prepravili povijesne duhovne knjige i kazali da će svi ići u pakao koji su Haradi jebali mater spominjući mu ime uzalud. Fighting Harada se šepurio pokraj boksačkih juniora pjevajući im: I znaj da Bog zna, za sveto ime to, sveto ime Masahiko… Samoubojice su skakale od veselja otvarajući nove boce: Što sam Bože, tako proklet, jučer pijan, danas opet!“

*********************************************************************

Neke stvari u životu naprosto su neobjašnjive. U sjajnoj si formi, samopouzdanje ti je veliko kao Fujiyama, trebaš samo ponoviti ono što lakoćom radiš na treningu, ali ti zajebeš. Skočiš u 97 metara duboku provaliju. Misliš da se od tamo nikad nećeš iskobeljati.

U katastrofalnoj si formi, samopouzdanje ti je nisko kao činovnik državnog Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa na popisu potencijalnih muževa Scarlett Johansson, svi smatraju da nikad nećeš ponoviti vrhunski rezultat, ali ti ih svih zajebeš. Skočiš na 137 metara i smiješ se sebi i ludom životu.

-Što je, uostalom, život ako ne prve serija 140, a druga 70 metara, i obratno? – prolazi ti kroz blesavu glavu dok ti na ceremoniji proglašenja pobjednika umjesto omče vješaju zlatnu olimpijsku medalju.

Autora ove sportske kolumne možete pratiti i na Facebooku.