-Kamo ide ovaj svijet? – pitaju se ovih dana obiteljske poglavice u kafiću Heraklit, vlasnika Mate Gotovine zvanog Keš, tamo neđe iza velje međe, u općini Pojezerje.

Pederi slobodno hodaju ulicama, uskoro će se ženiti i posvajati djecu, žene ulažu u sise i karijeru umjesto u ručkove i večere, djeca su zabavljena oko iPada, umjesto da se ledinama trči i pada, mnogi više ne idu u Crkvu, nego meditiraju u prirodi, debljina je odjednom postala medicinski problem, a nekoć je bila znak da se dobro živi, a tovara se u Dalmaciji može jedino vidjeti na transparentu izvješenom na sjevernoj tribini poljudske ljepotice.

Sve bi to alfe-mužjaci mogli s teškom mukom preživjeti, ali da će Brazil na Svjetskom prvenstvu kojemu su domaćini igrati u sastavu gdje bi pola njih moglo istrčati u navali umjesto nesposobnih Hulka, Freda Kremenka i Vilme, pardon Williana, e to ne.

Još dok je stari Rajko, gastarbajter iz Njemačke, krajem šezdesetih donio prvu televiziju u selo, generacije glava kuća na terasi iza međe uživale su u potezima žutih sa Mundijala. Kada kažemo potezima – mislimo na mitske driblinge, asistencije, golove i prodore Pelea, Garrinche, Zica, Socratesa, Falcaa, Carece, Romarija, Bebeta, Ronaldinha, Ronalda, Rivalda i ostalih.

Ponekad bi nogometne velesile, poput Njemačke, Italije ili Argentine došle u jačim ili slabijim sastavima, čak bi im kao prva špica igrali napadači iz Serie B kao Toto Schillaci, ali Brazil nije imao te probleme – sve je uvijek bilo isto – ofenziva s druge planete, prosječna, ako ne i loša obrana i katastrofalni golman.

Koliko je brazilski napad desetljećima bio jak, govori činjenica da igrači poput Juninha Pernanbucana, Marija Jardela ili Giovannija Elbera nikad nisu bili u prvom planu, iako bi kod svih drugih reprezentacija skupili više od 100 nastupa.

Tako je to bilo u Brazilu – djeca su od malih nogu nabijala loptu po favelama, driblala dilere na kantunima ulica gdje su prodavali kokain, i svi su imali isti san – obući dres Brazila s brojevima 9, 10 ili 11. Najgori tehničari od te djece, postajali su brazilski obrambeni igrači i golmani, i bez obzira što su njihovi sinovi osvajali svjetska prvenstva, rodbina ih se sramila, jer tom uspjehu nisu pridonjeli atraktivnim potezima, nego klizećim startovima.

Brazilske obitelji posebno su se stidjele svoje djece koji su bili vratari reprezentacije. Za njih se kružile priče kako nisu uspjeli u životu, kako su prosječni i netalentirani, jer zaključak je bio da nogomet svatko može igrati – rukom. Pa nije nogomet – rukomet, da je rukomet, zvao bi se rukomet – govorili su gledajući svoje sinove kako s ispruženim rukama skaču na loptu ispucanu iz kornera kao da beru banane, a ne igraju ovu profinjenu natjecateljsku disciplinu. Nema tu ljepote, poteza, zbog kojih se igra ovaj sport. Jednostavno definirano – brazilska defentiva desetljećima je bila skup nedovoljno dobrih napadača. Sve da su i željeli naučiti igrati obranu, to nisu mogli, jer se nije učila u nogometnim školama. Obrana je za Talijane, a ne nas, govorili su iskusni brazilski treneri.

Najpoznatiji brazilski vratar bio je Gilmar. Njegov nadimak puno govori kako su ga Brazilci doživljavali. Zvali su ga Peleov golman. Igrao je s Peleom i u Santosu, i u reprezentaciji, a nogometna povijest ga je zapamtila upravo radi toga što je igrao s njim. Nitko se ne sjeća njegovih obrana, čak i da su bile fantastične, kako se prosječni brazilski nogometni fan može diviti obranama vratara?

U Brazilu, golmane pamte jedino kada zaseru. I dan danas se prepričava kako ih je Barbosa 1950. godine zajebao protiv Urugvaja na Maracani. Što li je jadni Barbosa mogao kad ga nitko nije podučavao vratarskim tehnikama?

Vi sad mislite da pretjerujem, i da brazilski vratari nisu bili tako loši, ali sljedeći će vas sigurno razuvjeriti. Castilho je bio brazilska jedinica na nekoliko svjetskih prvenstava, čak i osvojio njih dva, ali najzanimljivije od svega je da je čovjek bio – daltonist. Nije raspoznavao boje, a vratar jedino što bi valjda trebao znati je dolazi li prema njemu suigrač u žutom, ili strašni njemački napadač u bijelom. Njemu su sve te boje bile iste, ali nitko se u Brazilu nije obazirao na njegov daltonizam – ionako je brazilski vratar tu da popuni broj, da bude fikus, nešto kao hrvatski predsjednik. Doduše hrvatski predsjednik ima nešto veće ovlasti – može pomilovati osuđenike, za razliku od brazilskog vratara, kojeg mogu jedino osuditi.

Za Taffarela, brazilskog vratara koji je za reprezentaciju branio više od deset godina, jer drugih nije ni bilo, mnogi će reći da je bio odličan. Da, istina, pomogao je Brazilu da na penale osvoji Mundijal 1994., ali s druge strane, Taffarel je bio ispodprosječan golman, kao i uostalom cijela brazilska obrana dugi niz godina. Sjetimo se samo Mundijala u Italiji. Jaki brazilski napadači ubijaju Argentinu cijelu utakmicu u osmini finala, argentinska jedinica Sergio Goykoechea čuda radi na svom golu, a onda pred kraj utakmice, Diego Armando Maradona uzima loptu, kojom izbacuje svih deset brazilskih defenzivaca iz igre (znači tri više od Engleza), pronalazi Caniggiu, koji prolazi ukopanog Taffarela i donosi svojoj zemlji četvrfinale protiv Davora Šukera, Roberta Jarnija, Tomislava Ivkovića i Roberta Prosinečkog odnosno Jugoslavena.

Taffarel je, pazite sad ovo, do 1993. branio u Parmi. Kada je prehrambeni div Parlamat počeo iskrcavati lovu i dovoditi Sensinija, Brolina, Asprillu, Crespa, Verona, Thurama i druge svjetske zvijezde, prvo su se riješili Taffarela, jer su znali da se s njim ne mogu boriti za scudetto. Krajem prošlog stoljeća, i početkom ovog, Parmalat zapada u financijske poteškoće, prestaje financirati Parmu koja, opet postaje prosječni talijanski prvoligaš, a kao takav, za golmana opet dovodi – Taffarela, koji na vratima mijenja Gigija Buffona. Znači Brazilac je potjeran iz Parme prije zlatnog doba, da bi ga opet doveli poslije najsjajnijeg razdoblja u njihovoj povijesti. U vremenu dok se događalo ono najbolje, nije bio potreban.

Kada je Selecao 2002. osvojio Mundijal predvođen Ronaldom, na vratima je figurao Marcos. Bez obzira što je postao svjetski prvak, nijedan europski klub ga nije ni pomislio dovesti. Marcos je tako cijelu karijeru branio u Palmeirasu.

Da je Brazilcima postizanje golova u krvi, a ne obrana, dokaz je Rogerio Ceni, brazilski vratar koji je tijekom karijere postigao čak 118 golova. Ne biste vjerovali, ali Ceni je više golova postigao iz slobodnjaka, nego iz penala. Upravo je on sinonim za sve ovo gore nabrojano – brazilski vratari su se spletom nesretnih okolnosti našli na golu, umjesto u napadu.

Da, tako je do bilo sve do ovog Prvenstva. Ono što je Brazil krasilo čitavu povijest, poptuno se izokrenulo. Danas je brazilski vratar zajedno s obranom, najjača karika momčadi, dok su oni u navali, igrači koji nisu uspjeli kao – stoperi i golmani.

Fred je žarko želio biti zadnji vezni, ali za igrati tu poziciju, moraš trčati, a on to nije u stanju. Stoga je postao napadač. Hulk je u pubertetu dizao utege kako bi bio što jači u brazilskom obrambenom bedemu, ali njegovi startovi nisu bili dovoljno dobri, pa je prebačen u napad. Jo je htio biti vratar, ali nije uspio, pa u reprezentaciji moradavati golove. Willian je htio postati brazilski ministar obrane, ali manjak talenta odveo ga je u napad.

Čitava brazilska javnost na ovom prvenstvu po prvi put u povijesti divi se Juliju Cesaru, Thiagu Silvi i Davidu Luizu – znači zadnjoj liniji obrane – mjestu koje se sve do ove godine u Brazilu smatralo da je groblje loših napadača koji se nisu dokazali u nižim selekcijama.

-Kako je moguće da se Brazilu ovo dogodilo? – pita prva glava kuće u kafiću Heraklit, tamo neđe iza velje međe, u općini Pojezerje.

-Kako je moguće da se Brazilcima ovakav nogomet ne gadi? – dodaje drugi.

-Kako je moguće da brazilski napadač ne bi dao gol ni da je bara veličine rupe u hrvatskom proračunu? – u čudu je treći.

-Kuda ide ovaj svijet? – ljuti se četvrti odsutnog pogleda nad praznom bocom pive.

Gazda kafića Mate Gotovina, zvani Keš, slušao ih je pažljivo, onako kako je upijao literaturu. Još kao mali, volio je čitati filozofiju, kao prvi takav lik u općini Pojezerje. Najdraži mu je bio grčki filozof Heraklit, koji je govorio o prolaznosti, te da ništa nije vječno. Naposljetku je sad već odrasli Mate Gotovina shvatio da nema kruha od filozofije, i da treba otvoriti kafić. Nazvao ga je upravo po Heraklitu, jer se sve mijenja, uključujući i njega i brazilsku reprezentaciju. Na početku je primao kartice za plaćanje, ali i to se ubrzo promijenilo, pa su mu dali nadimak Keš.

Pokušao je objasniti mušterijama transformaciju Brazila Heraklitovim učenjem.

-Sve se mijenja, sve teče, ništa nije zauvijek isto, pa tako ni brazilska reprezentacija –zaključio je Keš trgnuvši viski.

Izgledalo je kao da ga razumiju što hoće reći, ali ipak nisu mogli sakriti upitnik nad glavom koji se i dalje čudio svijetu kamo ide. Netko bi tom svijetu, mislili su, trebao pokazati kamo će, kuda će, a ne ovako.

Svijet im je izgledao kao da boluje od raspoznavanja boja, i da ne zna se jesu li mu suigrači u žutim bojama, ili je riječ o njemačkim napadačima u bijelom.