Piše: Davor Novevski

Po dobrom starom hrvatskom običaju, međusobno optuživanje već je krenulo, a nema sumnje da će, kao i obično, teret krivnje pasti samo i jedino na izbornika. Da se odmah razumijemo, Ante Čačić nije dobar trener, ali i njega je netko preporučio i izabrao na tu funkciju. I baš ti koji su ga izabrali (Izvršni odbor HNS-a, a ustvari Zdravko Mamić osobno) i koji su se najviše kleli u njega, prvi će mu okrenuti leđa. Simptomatično je da su i Zdravko Mamić i većina članova izvršnog odbora također istaknuti članovi Hrvatske demokratske zajednice gdje se identična situacija prvotnog obožavanja, a kasnijeg prijezira ponavlja nakon svakog izbornog neuspjeha. Zabijanje noža u leđa toj ekipi očito dođe ko' popiti jutarnju kavu.

Ima, doduše i nešto pozitivno u našem ranom ispadanju s Europskog prvenstva. Što je to pozitivno u našem ispadanju, govno jedno četničko-orjunaško-masonsko-komunističko – pitat će prosječan internetski komentator, realan i objektivan kakvi anonimni komentatori već jesu. E pa pozitivno je to da počinje HNL i da će se napokon vidjeti razlika između navijača i „navijača“.

Za one koji ne znaju, a ima ih sigurno mnogo, HNL je skraćenica za Hrvatsku nogometnu ligu. Zdravko Mamić prije nekoliko se godina smrtno naljutio na tadašnjeg ministra Jovanovića koji je HNL usporedio s močvarom. Jovanović, koji usput budi rečeno, nije napravio ama baš ništa po pitanju isušivanja te močvare, u ovoj je prilici ipak upotrijebio savršenu sintagmu. Jer kako nazvati ligu u kojoj već 11 godina imamo istog pobjednika, a kojem na proslavu naslova skupa s policijom, vatrogascima i redarskom službom dođe nekih 250 ljudi. Ligu u kojoj Hajduk kao svoj najveći uspjeh ističe činjenicu da je uspio podijeliti plaće zaposlenicima za ovaj mjesec. Ligu u kojoj su stadioni u takvom stanju da se komadi tribina doslovno odronjavanju i padaju po obližnjim automobilima, a pristojan sanitarni čvor lakše ćete naći u izbjegličkom kampu na Lampedusi nego na maksimirskom stadionu. Ligu čiji je najpoznatiji i najtipičniji predstavnik menadžerske kaste bivši osuđenik Siniša Šošo. Za one koji ne poznaju njegov opus, neka lijepo odu na You Tube i poslušaju kako u maniri Clinta Eastwooda prijeti svojim igračima kako će im, citiram; polomit' kolina i udrit ih pištoljon po glavi.

Eto, to vam je ukratko HNL. HNL o kojemu ne znate gotovo ništa jer, jebiga, nije atraktivan, nije fancy. Nije izlika za nabaciti toliko kockica na sebe da izgledate ko' stolnjak u talijanskom restoranu dok lupate selfije i hashtagove #CRO, #Repka, #Tekma, #VolimHrvatsku i slična sranja kojima razne sponzoruše, celebrityi i ostali facebook navijači pokušavaju dokazati svoje domoljublje. A kad smo već kod hashtagova, ima i naša nogometna liga svoje hashtagove. Tj. nema jer samo rijetki javno priznaju da gube vrijeme na HNL, ali da ima, išli bi otprilike ovako: #Kaljuža, #Bengalka, #Namještanje, #MučkoĐubre, #Kupljeni suci i tako dalje.

Euro je dakle gotov, barem za nas. Turisti zamaskirani u navijače polako se vraćaju s godišnjeg odmora u Francuskoj, Bandić i Kolinda spremaju kockaste dresove do neke nove prigode za skupljanje jeftinih političkih poena, a domaće zvijezde i zvjezdice morati će naći neku drugu temu za skupljanje lajkova. Pa tko onda ostaje, upitati će se netko? Ostaju oni koji su u svom ovom ludilu najviše stigmatizirani. Oni koji odbijaju biti pasivni promatrači i koji znaju da se domoljublje, barem ono sportsko, ne pokazuje desetodnevnim ljetovanjem u Francuskoj i hashtagovima na facebooku, nego ondje gdje sve počinje, a to je kaljuža HNL-a.

Jer kakva god je liga, naša je i činjenica je da su Modrić, Srna, Vida i Strinić, prije nego su se otisnuli u glamurozne europske klubove, najprije trčali pašnjacima HNL-a i veselili se i tugovali baš s tim navijačima koji se danas predstavljaju kao najveći problem domaćeg nogometa.

Oni možda nemaju skupa odijela kao Mamić i Horvatinčić i možda nisu sposobni za beskonačne analize kao Vlaović i Samovojska, ali njihovi motivi, za razliku od potonjih su pošteni i za razliku od spomenute ekipe, pravom navijaču nije problem kisnuti na derutnom stadionu ili plaćati besmislenu MaxTV pretplatu da bi mogao pogledati voljeni klub, zvao se on Dinamo, Hajduk ili Inter Zaprešić. Promjene u našem nogometu su neminovne. Nije sigurno hoće li za njih trebati pet godina, deset ili više. Sigurno je jedino da njihov predvodnik neće biti ni Luka Bulić ni Maja Šuput ni hashtag ekipa s Facebooka. Njihov predvodnik biti će „bezimena“ ekipa koja ne robuje trendovima. Čiji je jedini trend ljubav prema klubu i reprezentaciji. Bez obzira na cijenu.