Piše: Maro Marušić

Ima nešto privlačno u lokacijama na kojima smo skoro izgubili život, baš poput onih neuzvraćenih ljubavi iz srednjih škola koje nikad ne zaboravljamo. Ta nam mjesta proizvode koloplet kontradiktornih osjećaja – volimo ih i mrzimo, divimo im se i bojimo, najradije bi ih pljunuli, ali ne možemo zbog strahopoštovanja – istovremeno su nam sveta i prokleta, baš kao što je Barbra Streisand i ružna i lijepa u jednakom djeliću stotinke. Ne znamo što bismo točno s njima, ali jedno je sigurno – uvijek im se iznova vraćamo baš kao što neprekidno kibicamo na Facebooku što je s našom fatalnom ljubavi iz srednje škole, iako se odavno pretvorila u… nije politički korektno reći što.

U malom slovenskom mjestu Lesce na granici s Austrijom dok se gasi dan, Vinko Bogataj uzima daljinski i pali televiziju. Svake godine pred njen sami izdah, i evo već tako točno pola stoljeća, vodi uzaludnu bitku sa svojim Stockholmskim sindromom. Negdje popodne oko 16 sati, dok se kratki dan sklanja pred dugom noći, ponovo si govori da će ovaj 29. prosinca radije provesti slušajući pornić na radiju nego upaliti prokletu televiziju, ali koliko god bi bilo fenomenalno čilati uz strasne uzdahe pokraj vatrice otvorenog kamina, Vinko uvijek poklekne – otvori bocu, izvali se na kauč i pokaže srednji prst Borisu Novkoviću. Ni ove godine neće biti „Dok stenje na radio, šta bih ti radio“.

Obertsdorf – čim upali televiziju pojavi se na natpis na skijaškoj skakaonici. Čeka se početak 68. Novogodišnje turneje, a Bogataju trnci prolaze vratom kao da je upravo on sam prvi natjecatelj koji se sprema odgurnuti od rampe. Iako je već prešišao sedamdesetu, svega se sjeća kao da je jutros bilo - a bilo je, dragi moji, prije točno 51. godinu. Slovenija tad uopće nije postojala, a bogme ni Luka Dončić, ni Jan Oblak, ni Samir Handanović. Ma lako za njih, ali u obližnjem Novom mestu (sve je u Sloveniji u susjedstvu) nije bila rođena ni bivša prva dama Amerike Melania Trump.

Skok u gledalište

Vinko Bogataj je u ožujku 1970. godine – točno mjesec dana prije dolaska kraljice Melanije na ovaj planet - na svjetskom prvenstvu u skijaškim skokovima u Obertsdorfu bio član reprezentacije Jugoslavije i spremao se skočiti u finalnoj seriji. Iako je proljeće po kalendaru već trebalo kucati na vrata, jug Njemačke zaglavio je u ledenom dobu. Temperatura debelo ispod ništice s gustim snijegom koji se gomilao diljem njemačkih Alpi. Danas se natjecanja u skijaškim skokovima odmah prekidaju, a zaletište se automatski spušta, čak i kad orao malo jače zamahne krilima i nešto brže proleti ponad skakaonice, ali u ono vrijeme prije Melanije i Dončića, mogao je i meteor pasti na natjecatelje, ništa se ne bi prekinulo. Vinko, gore na vrhu zaletišta, zna da po ovakvim uvjetima može skočiti jedino u rodnicu lijepe matere, ali neće valjda odustati. Naravno da ne, ali bogme neće previše ni riskirati. Neka samo spasi život, bit će još natjecanja.

Odgurnuo se od rampe i odmah uočio da ubrzava više od predviđenog. Zaletište je bilo zaleđeno kao Irkutsk u siječnju, a on je akcelerirao poput Micka Doohana u ciljnoj ravnini. Mati mila, šta da radim, proletjelo mu je kroz glavu, kao Pirmin Zurbriggen kroz Kitzbühel. Pri kraju zaletišta i brzini od 100 kilometara na sat, pokušao je malo prikočit, ali izgubio je kontrolu i katapultirao se direktno u publiku. Nakon nekoliko salta zaustavio se pred zapanjenim očima zabundanih posjetitelja. Dobar dio njih mislio je da nije preživio pad, jer je bio bez svijesti i nije se micao, što je bilo i za očekivati, jer u ono vrijeme, prije Bojana Križaja i Mateje Svet, nitko na čitavoj planeti osim japanskih kamikaza, nije nosio kacige, pa tako ni skijaški skakači.

-Ničega se ne sjećam nakon odraza – izjavio je kasnije nesretni Slovenac.

Imao je vrašku sreću. Izvukao se samo s potresom mozga i prijelomom skočnog zgloba. Već u sljedećoj sezoni vratio se natjecanjima, ali nigdje nije ostvario nikakav zapaženiji rezultat. Tako je to kad doživiš traumu na sportskom borilištu, rijetki su oni koji mogu prijeći preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Monika Seleš je najbolji primjer uklete sudbe. Bogataj se mučio i mučio, pa onda odlučio – nije ovo više za njega, umirovit će se, iako za pravo reći, nije ni počeo karijeru. Imao je samo 22 godine kada je objesio skije o klin i vratio se anonimnosti slovenskog momka iz malog mjesta. Njegovo ime potpuno je zaboravljeno u sportskim almanasima Jugoslavije, kao da nikad nije ni postojalo.

Heroj Amerike

Međutim, 8 tisuća kilometara zapadnije legenda o Vinku Bogataju tek je počinjala. Onog prokletog dana na zaletištu skakaonice u Obertsdorfu našla se i ekipa sportske emisije američke ABC televizije koja je snimila dramatičan pad. Odmah su shvatili da imaju nesvakidašnju snimku. Kada su se vratili kući, pokazali su je svojim urednicima, a ovi nimalo nisu dvojili. Uvrstit će je u najavnu špicu legendarne emisije ABC’s Wide World of Sports koja se počela prikazivati još 1961., i trajala je sve do 1998. godine kada ju je u klasičnoj digitalnoj sačekuši smaknuo internet. Ukratko, u toj su se emisiji milijunima Amerikanaca prikazivale svakojake sportske zanimljivosti iz svih krajeva svijeta. Gledanost je bila brutalna, a kako i ne bi, kada u to vrijeme nije bilo tehnoloških čudesa da možeš birati i gledati što ti srce išće. Takve posebne sportske emisije čekale su se kao dijete Djeda Mraza - s nestrpljenjem, strepnjom, uzbuđenošću, pozitivnom tremom - baš kao nekoć Petica kod nas.

Deseci milijuna Amerikanaca upalili bi televiziju, pa potom začuli dobro poznati glas Jima McKaya koji je dramatično plovio najavom kao da reklamira novi nastavak Terminatora:

Spanning the globe to bring you the constant variety of sport … the thrill of victory … and the agony of defeat … the human drama of athletic competition … This is ABC’s Wide World of Sports!

Točno u trenutku kada bi McKay dramatično naglasio …and the agony of defeat… pojavila bi se snimka Vinka Bogataja kako ulijeće u publiku. Za generacije Amerikanaca slovenski će anonimac postati ikona nesreće, čovjek s kojim su mogli poistovjetiti sve svoje životne neuspjehe. Tijekom godina špica je doživjela brojne promjene, izmjenjivali su se razni sportski događaji, samo je Vinko uvijek bio na njoj. Kako je kasnije pojasnio jedan od urednika ABC-ja Doug Wilson „gledatelji su tolerirali sve izmjene, osim toga pada. On je uvijek morao biti tamo kao sinonim za agony of defeat“. Svake godine užasni ulet u publiku vrtio se 130 puta, pa puta 27 godina…  jednako…. slava Slovenca u Americi zaista je bila ogromna.

Autogram za Alija

S druge strane Velike Bare on nije imao pojma što se događa, da je u Sjedinjenim Državama živuća legenda, sve dok 1981. godine nije dobio poziv da sudjeluje u svečanoj proslavi 20. obljetnice emitiranja slavne emisije zajedno s brojnim sportskim legendama toga doba. Najveće ovacije od svih sudionika dobili su on i veliki Muhammad Ali, a da je Bogataj ipak glavna atrakcija dokazao je autogram koji ga je zamolio najveći boksač svih vremena.

Jedini koji su ga mrzili u Americi bili su čelnici ski saveza. Smatrali su da njegov pogibeljni klip odvraća brojne Amerikance od bavljenja snježnim sportovima. Tvrdili su da je zaslužan za nazadovanje skijanja i skijaških skokova na čitavom američkom kontinentu, eto koliki je bio domet te emisije i glavne špice.

Kako god bilo u životu, ovako ili onako, tanka je granica između uspjeha i poraza da se nekad uopće ne zna gdje počinje dobro, a završava zlo, i obratno. Najbolje to razumije Vinko Bogataj, nekadašnji neuspješni sportaš, a danas uspješni slikar, dok u kasno prosinačko poslijepodne u toplini doma svoga u Lesceu gleda skijaške skokove iz Obertsdorfa. Je li onaj pad na njemačkoj skakaonici za njega bio agony of defeat ili možda ipak thrill of victory? Je li taj pad bio zlo zbog kojeg se nikad više ozbiljno nije bavio skokovima ili dobro koje mu je omogućilo autogram Muhammadu Aliju i otkrivanje slikarskog talenta?

Ovisi s koje strane gledamo. Život je, ustvari, najobičnija Barbra Streisand. Ružan i lijep, istovremeno…