Prva je juniorka svijeta, osvojila je Australian Open, US Open... i juri prema svjetskom vrhu.

Susret s Anom Konjuh u Umagu, kamo je došla iz Istanbula, kako bi trenirala, bio je prigoda da porazgovaramo s mladom nadom hrvatskog tenisa, Dubrovkinjom koja je iz rodnog grada otišla u metropolu za karijerom koja joj se vrtoglavo penje.

– Rijetko smo skupa, možda dva tjedna godišnje, preko ljeta i za Božić. Uživam sa svojima – kaže djevojka divlje crne kose i nebeski plavih očiju koja na terenima podjednako privlači sportskom figurom kao i igrom.

Od curetka koji je u dubrovačkom Lapadu nabijao reketom loptice u zid Ana je izrasla u mladu damu čiji je trud i rad urodio plodom jer je već sa 16 godina 110. igračica svijeta.

Ponosu tate Marija i mame Iris nema kraja, a sreću zbog uspjeha dijele i sestre.

Ne prelaze na slovo B

– Andrea, Ana, Antonija i Antea, naše kćeri su naš ponos – kaže tata Mario dodajući kako se u obitelji Konjuh rađaju samo ženska djeca. Svakoj ime počinje slovom A, a na B, šali se, ne planiraju ići.– I ne samo kod nas, već i u obitelji tatinog brata sve su odreda djevojčice, i to također četiri. Postala sam i teta nedavno, sestra Andrea je rodila... Naravno, djevojčicu, Valentinu – smije se Ana i dodaje:– Vratila sam se na teren nakon operacije lakta, pauzirala sam četiri mjeseca, zaista mi je krenulo. Cilj mi je do Nove godine ući među najboljih 100 tenisačica. I uspjet ću u tome!Zovu je Baby Serena, zbog jakog udarca, a i treniraju na istom mjestu, Serena je nedavno bila na istom terenu...

– Srećemo se na turnirima, dogovarale smo se da skupa i treniramo, a to će se jednoga dana i dogoditi. Trebaju mi kvalitetni sparinzi, a od nje nema bolje, ha-ha...

Stižu mlade generacije, vrijeme je da mladi uđu u svijet tenisa, oni poput mene i Borne Ćorića – kaže Ana

– Obično treniram tri puta dnevno, tako da nemam vremena za izlaske. Kada nisam na putu, živim u Zagrebu, tamo idem i u školu, trčim po Jarunu...

– Vrijeme leti, djevojke rastu, stasaju u mlade dame koje se spremaju za samostalan život. Supruga i ja ponosni smo što smo ih izveli na pravi put i ne žalimo ni trenutka koji smo uložili u njihove karijere. Evo, na Andreinom primjeru je počelo, a s Anom se pokazalo kako puno ulaganja i truda, ako dijete ima taj talent, zaista vodi k svjetskom vrhu – domeće Mario Konjuh, inače bivši nogometaš dubrovačkog GOŠK-a.

Prisjeća se kako je s Andreom počinjao trenirati na teniskom igralištu kraj hotela Palace dok je još bilo oštećeno od ratnih granatiranja i prepuno rupa. Anu je poveo da se malo zabavi.

Mala debeljuca

– Bila je mala debeljuca, bucmastih nožica i to skupljanje žutih loptica po terenu bio je sjajan trening za nju. No, ubrzo je počela primati reket i sama se zabavljala satima udarajući u zid. Nismo okom trepnuli, a već je s deset godina ‘uništavala’ nas rekreativce na terenu. Jednom me, kao desetogodišnjakinja, pobijedila 6:0, 6:1 i onda mi je rekla da je igrala s pola snage... A ja sam se zaista trudio!

Postalo je jasno da joj u Dubrovniku nema ravne, a trebali su joj dobri sparing partneri kako bi se nastavila razvijati – prisjeća se Mario.

Upravo to je bilo presudno da se Konjuhovi presele u Zagreb.

– Roditelji imaju puno povjerenje u mene i sve češće putujem na turnire sama. Iako, drago mi je kada su moji sa mnom. No uvijek su mi u mislima – smije se Ana, koja uz turnire i svakodnevne treninge polaže ispite u Srednjoj birotehničkoj školi u Zagrebu.

Još ništa od ljubavi....

Na pitanje ima li kakve simpatije ili ljubavi, Ana kroz smijeh odmahuje glavom dok se tata Mario pravi da rukama pokriva uši.

– Družim se zasad uglavnom s ekipom s tenisa, imam par prijateljica iz škole iz Dubrovnika. Evo, sad idem na tri dana s prijateljicama u Rab, to mi je odmor. U Istri je lijepo, ali moj Dubrovnik je ljepši... Imamo brod, često sam na otocima Lopudu, Koločepu, Šipanu, bile smo ove godine i do Mljeta – kaže nam Ana.

Konjuhovi su, uvjerili smo se u razgovoru koji se protegao nakon Anina treninga po kiši na terenima Teniske akademije Umag, podigli sjajne mlade dame na ponos oca i majke.

– U sportu je zasad profesionalno Ana, Andrea (22) je zauzeta majčinskim obvezama, Antonija (17) živi nešto mirnijim životom, dok najmlađu Anteu (11) beskrajno zanimaju konji i jahanje pa svaki slobodni trenutak provodi na ranču na Srđu te volontira ondje.

Bili smo na dnu, u tunelu bez svjetla...

Mario Konjuh ispričao nam je kako je iznenadna bolest koja je pogodila kćer Antoniju prije dvije godine gotovo slomila obitelj.– Bilo je to 37 dana pakla, neizvjesnosti koja se ne može opisati. Antonija se naglo razboljela od rijetkeautoimune bolesti koja joj je napala mozak. Prvo vrijeme nisu znali dijagnozu, a kada su je uspostavili, nije bilo lijeka. Činilo mi se da smo na noge podigli cijeli svijet dok je ležala na Klinici Fran Mihaljević u Zagrebu.

Uz zagrebačke liječnike pomogao nam je ugledni specijalist Indijac koji radi u Londonu, i eto, Antonija se izvukla snagom molitve i Božjom voljom – ganut je otac Mario dok se prisjeća.

– Iris i ja smo dan i noć provodili s njom, pričali joj, puštali Oliverove CD-e, nismo dali nikome tko bi plakao da ulazi u sobu. Trebale su nas i ostale kćeri, no predali smo se Antoniji i naše su molitve uslišene. Zato, eto, danas i idemo u Padovu, to je naše zavjetno putovanje – objasnio je.