Hajduk je ljubav koja traje za život cijeli. Naše su emocije uvijek ekstremne kad su „bili“ u pitanju.
Od teške depresije, tuge i frustriranosti, do apsolutne euforije u koju su nas bacili ovi mladići koji imaju ono nešto, ono nešto o čemu sanjamo svih ovih godina koračajući po dugoj cesti. Prave su mange, upravo su oni toliko priželjkivani farabuti i fajteri kakvih nije bilo godinama.
Oni su onaj Gudeljov Hajduk šporkog dresa gdje gineš za svaku loptu. Oni su ona emocija o kojoj je pričao pok. Hlevnjak. Oni su Jerković, Žungul i Šurjak jer dišu ovaj Hajduk punim plućima i žive ga svim srcem.
Hajduku su emocije ponekad prevelik teret, ali mu opet ovisnički trebaju jer mu daju forcu i životnost. Hajduk je emocija.
Godinama smo gledali razne plejade preplaćenih beskičmenjaka čudnih prezimena koje su prodefilirale poljudskim travnjakom. Neke i dandanas gledamo. Većina njih je alkarskim rječnikom rečeno bila „u ništa“.
I sada konačno vidimo nadu, vjeru, šansu koju ne smijemo propustiti. Mladost koja može vratiti Hajduka tamo gdje mu je i mjesto. Na kartu Europe.
Ako budemo dovoljno mudri, ponizni i ako nam nule koje će se nuditi ne pomrače um, imamo priliku da opet budu „bili“ što su nekad bili.
Stalno mislim na ovaj ponedjeljak i kad će na satu otkucati tih 18 sati. Budim se i spavam s time. Ne mogu kontra sebe. Hajduk je to brate mili!
Ovi momci su već ispisali povijest, ali ako dobijemo i AZ u finalu, gorit će i nebo i zemlja, užgat će se sve od A do Ž.
Ježim se od same pomisli. Trnci me prolaze. Bit će to doček koji će zasjeniti dočeke i najvećih sinova koje je Split ikada dočekao. Vjerujte mi da će to biti nešto nezapamćeno, o čemu će svi svjetski mediji pisati, samo da dignemo tu kantu u ponedjeljak.
Hajduk je više od šala, navijanja i rezultata. Nije to klub za nedjeljno popodne uz kobasice, pivu i koji decibel iz glasnica više. Znam, mnogi će reći upravo za svoj klub da je najveći, najbolji i najsvetiji. Poštujem.
Ali Hajduk je drugačiji od svih. To je najluđa priča ikad ispričana i neka bezuvjetna ljubav koju ili razumiješ ili ne. Nema sredine. Hajduk se ne može objasniti. Hajduk se jedino može osjetiti i živjeti životom cijelim.
Da kojim slučajem igra u Zimbabveu ili Čadu, pojavilo bi se barem pedeset torcidaša koji bi pjevali kao da su se našli na Marmontovoj uoči Dinama. Da naši igraju na Karibima, petorica bi doveslala u nekom kaiću, u hajdučkim japankama i sa šugamanom u bojama Hajduka.
Teško je to za razumjeti a još teže za objasniti, kad me ljudi pitaju čemu se toliko veseliš, što je to uopće Hajduk i što on predstavlja. Pokušao sam bezbroj puta ali bi najčešće odustao, jer je jednostavno teško svu tu gomilu emocija koja od 1911. godine kola cijelom Dalmacijom ali i šire, prenijeti na papir, izgovoriti, opisati i dočarati nekom tko ne razumije.
Fali atributa u rječniku. Fali riječi. Ni gugl vam neće pomoći. Ili jesi ili nisi. Sredina ne postoji. Neobjašnjivo. Neopisivo. Pomalo suludo.
Hajduk ti osvaja cijelo biće. Mijenja ti DNK-a. Pitura ti svojim bojama posteljinu kojom se pokrivaš, mudante i zidić kraj butige.
Sina svoga učlanjuješ u Hajduk prije nego što ga krstiš, pa se žena, mater i punica krste i govore da nisi normalan. Tortu mu praviš na Hajduka iako još nije izgovorio ni prvu riječ.
Mater moli krunicu da se vratiš živ i zdrav s gostovanja, a žena te pita jeli više voliš nju ili Hajduka. Praviš se da je ne čuješ.
Suze nam zna natjerati na oči. Za njega širimo ruke kao Mišo Kovač, i padamo ničice na koljena na njegove pjesme.
Emocije su zajebane rekao je pokojni Bukle, a Hajduk je čista emocija protkana od mora, Dalmacije i despeta.
On živi u klapskoj pjesmi. On je puno više od trčanja za loptom između dva gola i pogleda na tablicu.
On je pusta kala koja vapi za dječjim plačem. Konkulana škina težakova. Barkarijoli i ribari. Vapori i pjesma u konobi. Kašeta puna ribe. Pape koji je zauvik zaspa. Maslina u drači. Kuća od soli i rasparana mreža. Sve je to on, za kojeg se živi, a ne navija.
Hajduk je puno više od kluba. Hajduk je osjećaj pripadnosti.
Čekam taj ponedjeljak kao da čekam sudbonosne nalaze. Iako je moja dijagnoza svima davno jasna i znana, a na njoj piše velikim slovima: „Ja ne mogu drugo, nego da ga volim....“
Strepim. Sanjam. Nadam se. Vjerujem. Jer to je jubav koja ne može proć.