Razgovor s Džankovićem, koji je karijeru počeo u nogometu a nastavio u futsalu, krenuo je o arhivi Hrvatskog nogometnog saveza. Točnije, prvo pitanje bilo je o broju nastupa za dubrovački Square. Na profilu igrača na stranici HNS-a, stoji kako je Džanković u dresu Squarea upisao malo više od 170 nastupa.

-Je li? Uopće ne znam brojku, očekivao sam oko 150. Znam da sam prvu sezonu odigrao samo jednu utakmicu i da za Square igram devet ili deset sezona. Iznenadio me malo taj broj, imam tek 25 godina, pa ovih 170 nastupa izgleda jako puno. A s druge strane, imam osjećaj da sam tu cijeli život pa i nisam iznenađen, istaknuo nam je uvodno Džanković.

‘Čupava’ je bila prošla sezona, u kojoj ste se borili za ostanak u najvećem rangu. Ove sezone ponovno nešto lošiji početak, do prve pobjede došli ste tek u šestom kolu protiv Istre, pobjeda 4:2. Kako gledate na prošlu sezonu i početak ove?

-Nije bajno bilo, pogotovo prošle sezone, kada znamo što se događalo. Borili smo se za ostanak u ligi, a imali smo puno veća očekivanja. Ove sezone smo htjeli imati drugačiji početak sezone, da si ne dozvolimo isto. Međutim, ponovno smo ušli lošije u sezonu. U nekim utakmicama je falilo i sreće, bilo je šansi, a ne možemo dati gol. Utakmica protiv Crnice doma, poraz u Osijeku, vodstvo protiv Dinama... Stvarno smo imali pehove, a uz to još vučemo podosta ozljeda. Ima nas načetih. No, svjesni smo kakva je situacija.

Nakon pobjede protiv Pule, uslijedila je luda utakmica kod MNK Rijeka i poraz u kojem ste zabili šest golova, ali ipak ostali bez pobjede, 9:6 Što reći na to?

-Pa jako čudna i očekivano teška utakmica. Znali smo da moramo biti na visokom nivou ako se želimo vratiti s pozitivnim rezultatom iz Rijeke, što na kraju nismo uspjeli. Otvorili smo dobro utakmicu s dvije stopostotne šanse, koje nismo iskoristili i to nam se jako brzo obilo o glavu… Rijeka je većinski zabila sve što je opucala u prvom poluvremenu i otišli smo na odmor sa 6:1, što se na kraju ispostavilo previše. Drugo smo poluvrijeme igrali s golmanom-igračem i uspjeli zabiti čak pet golova, ali smo i primili još 3 tako da je Rijeka na kraju zasluženo slavila.

Očekivanja su u Dubrovniku jako velika, to znamo, jer Square je jedan od najpraćenijih kolektiva u gradu. A u obzir moramo uzeti da je futsal jedan od sportova gdje svatko svakoga može dobiti. Teško je zamisliti da, primjerice, u košarci Zadar izgubi od zadnjeg, ili da u vaterpolu netko s dna tablice dobije Juga. No, u futsalu je to moguće.

-Da trenutno zadnji Vrgorac sada dobije prvog Dinama, zašto ne? Sve je moguće. Znamo, primjerice, kako je Vrgorac dobar doma. Imaju sjajnu energiju doma. I njima je falilo malo sreće ove sezone u nekim utakmicama. Nisu trebali možda izgubiti sve što su izgubili. Isto vrijedi i za nas. Očekivanja su jako velika od Squarea u Dubrovniku, pa je dobro da se s time sada suočavaju gotovo samo Dubrovčani.

Skupila se tu sada domaća ekipa. Đuraš, Kuraja, Primić, Konsuo, Kljunak, Perović, niz mladih igrača iz grada... Osjeti se to u utakmicama i na tribinama.

-Puno više ljudi će doći pogledati utakmicu kada su domaći momci, nego kada je tu pet nekih zvijezda. Naravno, ljudi su tu kada su dobri rezultati, ali ovako kada su sve domaći igrači, podržat će nas i kada ne ide. Možda ljudi toga nisu svjesni, ali nama to jako znači. Naše su utakmice dosta dobro posjećene, jedne od najposjećenijih u dvorani uz košarku. No, mi smo prije svega prijatelji i poznanici, a onda tek kolege suigrači. Primjerice, ja i Antonio Konsuo smo najbolji prijatelji već puno godina. Igramo zajedno ljetne turnire i sve. Mara Đuraša znam otkako sam krenuo igrati. Kuraju znam isto, Perovića, Primića, da sada nekoga ne zaboravim... Mal je ovo grad, svi se znamo međusobno, zato i jesmo prvo prijatelji, a onda i suigrači. Atmosfera van terena je izvrsna, što je izrazito bitno.

Osim vas Dubrovčana, trener Ivo Jukić je iz Splita, a tu su i dva Brazilca, Eduardo Nascimento Barbosa – Dudu te Anderson de Souza Santos – Popo. Kako su se oni uklopili, s obzirom na to da su odlučili produljiti vjernost klubu?

-Mladi su momci, jedan ima 23 a drugi 24 godine. Mislim da je Popu ovo prvi izlazak iz Brazila. I oni su se ovdje došli dokazati jer ovo im je važan angažman u njihovoj karijeri. Odlični su momci, igrački i kao osobe. Malo ih, naravno, muči jezik, ali nisu prvi. Sve se to može naučiti. Uglavnom, odlično su se uklopili u Dubrovnik i mislim da im se stvarno sviđa ovdje.

Već ste spomenuli kako ste s Konsuom igrali ljetne turnire. Ti turniri su važan dio priče većine igrača futsala kod nas. Većinu Squareovaca ćemo vidjeti kako igraju za nekoga u Čokolinu, ili u Gružu...

-Da, Konsuo i ja smo zajedno počeli igrati na terenu na Kantafigu, bio je to jedan humanitarni turnir, nekad oko 2015. godine. Nisam ga tada toliko dobro poznavao. U tom trenutku je igrao s mojim bratom, pa je to na neki način bio početak „Medvjedića dobrog srca”. Ja, moj brat Kaim, Konsuo, Nebergoj, Lovro, Miletić... Drago mi je da se Konsuo vratio iz Dinama u Square, lijepo je kad ti se prijatelj nakon nekoliko sezona vrati u klub za kojeg nastupaš.

Konsuo i Džanković nakon utakmice Futsal Dinamo - Square

Medvjedići su, dakle, nastali na Kantafigu?

- Zapravo, da, na neki način. Onda smo počeli igrati svako ljeto. Bila je ta jedna godina kada smo uzeli gotovo sve osim Slanoga. Iste godine smo uzeli Čokolino, Gruž i Mihajlo. Izgubili smo finale u Slanome.

Kad smo kod profesionalaca, mnogi će „zamjeriti” vama Squareovcima što igrate turnire pored većine amaterskih ekipa. Mnogi će reći da je to zbog novaca, da zbog toga igrate. Je li ta tvrdnja stoji?

-U mojoj ekipi, sigurno, nema para. Mi ne igramo za pare, to je sigurno. Počeli smo igrati s 15 godina. Tko je u tom trenutku mislio o parama? Mislim, što ću drugo raditi ljeti, kada sezona završi. Malo se odmorimo od treninga i sezone, ali brzo postanem željan lopte. Ne samo ja, nego svaki igrač. To je jedini razlog za svih, uvjeren sam. Jer kada govorimo o turnirima diljem grada, treba biti realan, nisu to toliko veliki nagradni fondovi da bi se mi tu sada mogli obogatiti. Niti mi, koji se bavimo ovim sportom, uvijek pobjeđujemo. Male barice i turniri su neka druga priča.

Vratimo se sada na Square i ostatak sezone. Nakon pobjede protiv Pule i ludog poraza u Rijeci, bodovi se traže kod splitske Torcide. Sljedeći domaći susret bit će između Božića i Nove godine, protiv Novog Vremena. Čini se da nemaju samo Englezi taj „Boxing day”, nego i hrvatski futsal...

-Da, to doma s Makarskom igramo između Božića i Nove godine. Onda odmah kreće drugi dio sezone, dan-dva nakon nove godine. Zgusnut je raspored, ovako je lani isto bilo. Nisam baš veliki fan ovoga, ali ovo mi je stvarno nekako zgusnuto. Igramo između Božića i Nove godine, baš kao pravi Boxing day. Sve ja to shvaćam, smatramo se profesionalcima, ali opet, nismo naviknuti u Hrvatskoj na to. Imali smo Kutiju šibica, poznati turnir koji bi mnogi igrali, ali ni sada to ne mogu. A znamo koliko taj turnir znači ovom sportu u Hrvatskoj. U svakom slučaju, baš nezgodan ritam, ali kako je nama, tako je svima.

Je li pobjeda protiv Istre bio neki momenat „odčepljenja”?

-Mi znamo da možemo. Loši rezultati nas nisu pokolebali niti nam stavili u glavu da smo loši. Dogodila se neka crna rupa, koja je stvarno bila poduža, ali znamo da imamo kvalitetu. Kada će isplivati, to se čekalo. Nemamo veliki roster, dosta je bilo ozljeda, ali čini se da je pomalo krenulo. Nadam se da će ova pobjeda protiv Istre stvarno biti pokazatelj kvalitete, a ne neke sreće. Ozljede uvijek imaju utjecaj, ali na to ne možemo mi utjecati.

Što bi po vama bio neuspjeh ove sezone?

-Po meni bi neuspjeh bio da se ne plasiramo u doigravanje za prvaka ove godine. Najmanje. Nakon prošle sezone smo se svi složili kako se ove godine ne smijemo dovesti u situaciju da igramo kvalifikacije za ostanak u ligi. To smo mi bili dobro odradili. Znali smo da smo kvalitetnija momčad u tim kvalifikacijama, ali taj teret ispadanja u ligi je stvarno nešto što nikome ne mogu opisati. Niti ga ikome želim.