Neizbrisiva tuga i dalje je ostala u Dubrovniku, Hrvatskoj, Poljskoj... I to ne samo u futsal zajednici i svim klubovima za koje je igrao, već i među svima koju su ga bar jednom u životu upoznali. 

Uvijek dobro raspoložen, nasmijan, pun topline. Iako možda nije bio u svakom trenutku stvarno takav, tako je zračio i zbog toga je okupljao ljude oko sebe. 

Futsal mu je bio sve u životu, futsal mu je bio život. Bio je pravi futsalski fanatik. Jedan od rijetkih, ali jedan koji je itekako bio potreban ovom sportu.

I baš godinu dana nakon te teške veljače 2025. godine, hrvatska reprezentacija u futsalu napravila je povijesni uspjeh. Treće mjesto na Europskom prvenstvu. Kakva je šteta što danas njegovi prijatelji iz Squarea, Omble, hrvatske reprezentacije, poljske Bochnije gdje je imao zadnji angažman, ne mogu s njim prokomentirati ovaj uspjeh. 

Ali, valjda je od gore gledao ludilo u Stožicama, kao što od gore i dalje prati svog Squarea, gleda svoju obitelj i svoj Rožat.

Teško je uopće pojmiti, 365 dana poslije svega, da te nema. 

Počivao u miru.