"Možda je Henman Englez, ali Goran je naš", pisali su engleski mediji nakon što je Ivanišević u trileru svih trilera, u drami prekidanoj kišom koja je trajala puna tri dana, u polufinalu slomio Tima Henmana i ubio nadu Englezima da će dobiti prvog pobjednika najvažnijeg turnira na svijetu još od Freda Perryja, kojemu je to pošlo za rukom prapovijesne 1936., piše Index.

Do tog mitskog 9.7.2001., kad je iskoristio tek četvrtu meč loptu za konačnih 9:7, Goran je tri puta bio u završnom meču kultnog londonskog turnira i sva tri puta je s Centralnog terena odlazio pognute glave: 1992. izgubio je od Agassija, a 1994. i 1998. koban je bio Pete Sampras. Malo tko je očekivao nešto od igrača koji je na turnir stigao s pozivnicom, bio 125. igrač svijeta i na zalasku karijere.

Prema poziciji na ATP ljestvici nije ni zaslužio zaigrati u glavnom dijelu turnira a da ne prođe kvalifikacije, no u ime starih dobrih vremena i zbog svega onoga što je dao Wimbledonu dobio je pozivnicu. Dva tjedna kasnije pokazalo se da je to bila najbolja odluka u povijesti tenisa. Premda u Gorana nije vjerovao nitko, osim možda oca Srđana, dogodilo se jedno od najvećih čuda u povijesti sporta.

Preko Šveđanina Jonssona, Carlosa Moye, Andyja Roddicka i Grega Rusedskog stigao je do četvrtfinala u kojem je svladao Marata Safina, dok je njegov protivnik u polufinalu Tim Henman "riješio" Rogera Federera, koji je kolo ranije napravio senzaciju pobijedivši Samprasa. Drugi nositelj Andre Agassi pao je u drugom polufinalu od Patricka Raftera, a Goran je za finale morao igrati u neprijateljskoj atmosferi pred publikom koja je desetljećima čekala Britanca koji bi podigao wimbledonski pehar. 

Nakon trodnevne borbe i pet setova Ivanišević je izborio svoju četvrtu šansu protiv Australca koji se pripremao na svoje drugo uzastopno finale.

Odigrali su meč za pamćenje uz nikad viđenu atmosferu. John McEnroe rekao je nakon meča kako je to bilo najbolje finale koje je ikada gledao. Rafter je bio okretniji i spretniji, ali Goran je bio moćniji, obojica su se borila za svaki poen, a Rafter je na koncu kod 8:7 prepustio Ivaniševiću servis za pobjedu i prekid desetljeća frustracija i boli. Nakon dvije dvostruke pogreške i odlične reakcije svog suparnika kod treće meč-lopte, Ivanišević je četvrti put servirao, a Rafter pogodio mrežu.

Nakon tri sata napete borbe na Goranovu licu pojavile su se suze radosnice koje je čekao dugih deset godina. Bila je to drama koja je imala sve, ostvarene dječačke snove, tri poraza u finalima, veliki uspjeh na samom završetku karijere, ulazak u finale uz pozivnicu usprkos svim očekivanjima, meč od pet setova i, da drama bude još veća, dvije dvostruke pogreške na meč-lopti.

Goran je tada postao prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, prvi osvajač koji je došao s pozivnicom i pobjednik s najnižim renkingom.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.