Cijeli svijet šprdao se 2007. godine s Georgeom W. Bushom kada je nespretno ispalio kraljici Elizabeti II da je posjetila Ameriku prije 200 godina i ručala s tadašnjim predsjednikom. Čim je izrekao još jedan slavni bušizam, da bi ispravio gaf, okrenuo se prema kraljici i namignuo joj, što je inače strogo zabranjeno u britanskom kraljevskom protokolu. Svaki državnik koji iole drži do sebe zna pravila ponašanja u ophođenju sa slavnom monarhijom. Zabranjeno je namigivanje, dodirivanje, čak se ni rukovanje ne smije potencirati ako oni prvi sami ne započnu. Jasno je kome se govori 'Your Majesty’, a kome 'Your Royal Highness', nema tu prostora za nikakvu improvizaciju, čak ni kada si prvi čovjek najmoćnije države svijeta. Ako namiguješ, ili ne daj Bože, dodiruješ bilo kojeg člana Kraljevske obitelji sutra će te zajebavati svi mediji ovog svijeta.

Ili ipak neće.

Cijeli svijet plakao je 1993. godine s Janom Novotnom kada se slomila na centralnom terenu Wimbledona. Čim su joj krenule suze, glava joj je klonula na rame vojvotkinje od Kenta koja joj je taman uručila pokal za osvojeno drugo mjesto na najslavnijem svjetskom teniskom turniru. Svaki tenisač i tenisačica koji iole drže do sebe znaju pravila ponašanja na Wimbledonu u ophođenju s članovima slavne monarhije. Zabranjeno je namigivanje, dodirivanje, a kamoli da ti uplakano lice padne u skute vojvotkinje od Kenta koja trofeje pobjednicima All England Cluba dijeli još od davne 1969. godine. Nema tu prostora za nikakvu improvizaciju čak ni kada si najbolja na svijetu u servis-volej igri. Ali bez obzira na teško kršenje protokola, nezapamćenog u čitavoj sto i kusur godina slavnoj histeriji Wimbledona, nitko Čehinji nije zamjerio.

A kako i bi, jer njen poraz bolio je i one koji su bili neutralni promatrači.

Novotna protiv najbolje igračice svijeta Steffi Graf u finalu Wimbledona 1993. godine ima vodstvo 4-1 u trećem setu i servis. Ali odnekud se pojavi Parkins. Ruka se nekontrolirano trese, glava počinje projicirati strah od pobjede. Treba napraviti taj minimalni koračić, ali što ako zajebe? Zna dobro glava taj obrazac, prošla ga je bezbroj puta. Sve je u redu, sve savršeno funkcionira, a onda dođe prisilna misao i opali forhend: „A što ako (se) opet useremo?“. A znamo dobro što uvijek slijedi iza prisilnih misli. To su, jasno, neprisiljene greške. Novotna radi dvostruke na servisu, one voleje koje inače lagano polaže sada baca preko tribina u Temzu, i Graf uzima servis protivnice.

Opsesivno-kompulzivni poučak

Jana na trenutak šalje opsesivne misli na spavanac i stiže do dvije brejk lopte, ali Graf ih spašava odličnim servisima, i eto je već na 3-4. Prisline misli ubile su malo oko u prošlom gemu, i evo ih sad opet ornih da Jani sjebu ne samo ovaj gem i dan, nego i čitavu godinu, a možda i život. A naravno - naučili smo matematički opsesivno-kompulzivni poučak - iza prisilnih misli uvijek idu neprisiljene dvostruke pogreške i Steffi Grad izjednačava rezultat na 4-4 u odlučujućem finalnom setu. Bez problema osvaja svoj servis i vodi 5-4. Još do prije par minuta bila je u ponoru, a sada je zamijenila mjesta s Čehinjom.

Jana kreće servirati za ostanak u meču, ali čini se da je sada ne bi spasile ni Coelhove motivirajuće poruke s Janine boce vode. Uzima lopticu od sakupljača dok joj u glavi prisilne misli pjevaju Damira Urbana: 'Ima li tu mjesta za mene?'. Naravno da uvijek ima mjesta za anksioznost u glavi, naučila je Jana mučni obrazac još od malih nogu. Roditi se kao lezbijka u komunističkoj Čehoslovačkoj, poljoprivrednim rječnikom rečeno, vazda je plodno tlo za rast anksiozno-depresivnih poremećaja. Jana Novotna raspadnuta je žena, ne zna da se uopće nalazi na centralnom terenu Wimbledona. Daje prisilnim mislima reket kako bi ovaj mučni susret privele kraju. Jasno je što sad slijedi. Prvo volej u aut, pa potom i bekend. Onda slajs u mrežu i Steffi Graf ima dvije meč lopte. Jana sada meč ne bi dobila ni da joj Njemica preda. I bješe tako.

Opet je pobijedila Graf, ali Novotni teže pada što su je nanovo porazile opsesivne misli. Dok joj uplakano lice zaranja u rame vojvotkinje od Kenta, ona je tješi:

-Ne brini se, znam da ćeš jednog dana pobijediti! – rekla je Catherine uništenoj Čehinji.

Naravno, nitko u to nije vjerovao. Da bi osvojila Wimbledon ili neki drugi Grand Slam turnir, Jana Novotna ne mora samo svladati Graf, Moniku Seleš, Gabrielu Sabatini, Conchitu Martinez, Martinu Hingis, Arantxu Sanchez Vicario…, njoj je najteži protivnik Anksija Sanchez Vicario, a ne Arantxa. Ta anksioznost, te jebene opsesivne misli su joj glavni suparnik protiv koga god da igra. Nekad je puste s mirom, pa ona mete Graf 6-1 u drugom setu finala Wimbledona, ali kada se probude, jadna ti bajka. Baš je tako – kada se uključe koliko god do tada dobro igraš - izbacit će te iz daljnje wimbledonske bajke.

I naravno da ovo nije prvi put. Sve je krenulo u finalu Australije dvije godine prije. Protivnica Monika Seleš, a trener Paolo Coelho Jani šalje taktičke upute s boce vode: „Vjeruj. Bez zrnca sumnje i svim srcem“. Jana čitav prvi set vjeruje boci Jane bez zrnca sumnje. Razbija Jugoslavenku svim srcem, a dobra igra nastavlja se i u nastavku meča. Kod rezultata 3-3 u drugom setu, međutim, zvoni alarm opsesivnim mislima. Brzo se bude, stavljaju kafu, pa iz sofe u kutu mozga govore Jani: „Blizu smo pobjede, ha?“. Zna dobro Jana što slijedi nakon prisilnih misli – 3 neprisiljene pogreške po gemu i tako sve do kraja meča. Seleš je dobila devet gemova u nizu i slavila bez ikakvih problema. Kakav epski raspad.

Nakon Australije iste godine dolazi na sljedeći Grand Slam. U četvrtfinalu Roland Garrosa igra protiv Gabriele Sabatini. Opet ju je Coelho sjajno pripremio za meč: „Prihvati da u životu ništa ne pada s neba i na korak si do zvijezda“. Prihvatila je Jana trud, zato je stalno vježbala servis-volej još od onog poraza protiv Seleš, pa sada razbiju zgodnu Argentinku i na korak je do zvijezda. Jedan nula u setovima, 5-2 u drugom, i dvije meč lopte. „Blizu smo pobjede, ha?“. Prihvati da u životu ništa ne pada s neba osim opsesivnih misli. Ali kako ih prihvatiti, jebale majku, suspreže se Jana da ne razbije vlastitu glavu reketom dok pruža ruku Gabrieli na mreži. Argentinka je uspjela okrenuti meč. Kakav novi epski raspad.

Opet, opet, opet i opet

Sad smo u 1992. godini na završnom turniru sezone. U četvrtfinalu opet protiv Seleš. Opet dobiva prvi set. Opet je dobra u nastavku meča. Nakon dobitka prvog seta, vodi čak 3-0 u drugom. Između izmjene strana, Jana dohvaća bocu Jane i čita što piše: „Osluškuj tuđe želje kao što bi želio da netko osluškuje tvoje“. Novotna naperi uho da bolje osluškuje želje Selešove. Želje Seleš su, jasno, pobjeda. Ali i Janine želje su pobjeda. Novotna želi da Seleš osluškuje njene želje, kao što ona osluškuje njene. Eh sad je veliko pitanje što radi Seleš. Osluškuje li njene želje, ili se samo odmara. Kako god, u ovoj bitci dvoušnog osluškivanja Seleš je opet izvojevala pobjedu. Ep o raspadu se nastavlja.

Nakon što je 1993. godine u finalu Wimbledona potonula protiv Graf, prisilne misli su još više podivljale. Tako to ide s njima. Svaki put su sve jače i jače. „Promjenom svojih misli mijenjam i svoj život“, govori joj trener Coelho s boce vode nakon treninga. Ali kako promijeniti misli koje joj ne daju da dobije Seleš i Sabatini? Kako promijeniti svoj život promjenom jebenih misli koje te iznova & nanovo zlostavljaju? Upucati se u glavu, pa će i te misli prestati? Jana Novotna nije vidjela rješenje. Nakon mučnog poraza protiv Graf bauljala je teniskim terenima tražeći mir, jako ga je željela, ali je zaboravila da sama želja stvara otpor i nemir – o tome je još davno govorio Buda – pa umjesto da pronađe sreću i tišinu, u kasno proljeće 1995. godine, dotaknula je samo dno.

Eto je u trećem kolu Roland Garrosa protiv Chande Rubin. Pazite sad ovo, u trećem setu vodi 5-0 i 40-0. Ima tri meč lopte, ovo ne bi izgubio ni najgori opsesivno-kompulzivni poremećaj. Ili ipak bi? U najnevjerojatnijem povratku u povijesti tenisa Chanda Rubin okreće potpuno izgubljeni meč. Je li moguće prosuti ovaj rezultat, je li to uopće dozvoljeno pravilima tenisa? Kako sada smiješno zvuče riječi vojvotkinje od Kenta da ne brine, da će jednog dana osvojiti Grand Slam. Jedino što Jana može osvojiti jest konop, pa se okačiti dole u najmračnijem kutu svlačionice. Što bi rekao vokal Goribora Aleksandar Stojković „ono što te ne ubije, to te osakati“. A Jana je osakaćena žena, sprema za psihijatriju, a ne teniske terene.

Ipak kad dodirneš samo dno, jedino gdje možeš dalje je prema gore, osim naravno, ako se ne ubiješ. Ali neće se Jana upucati, još u njoj tinja sreća kada fluidno odigra servis-volej. Napokon prihvaća te svoje opsesivne misli, 'ko im jebe mater, igrat će tenis unatoč njima, neka su tu, neka više nikad ništa u životu ne osvoji, bolje rečeno, ne treba više nikad dobiti nijedan meč, a kamoli turnir, nastavit će se natjecat, to je jedino što zna, pa dokud traje. Nekako se posložila, pa na Olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti stiže sve do polufinala. Tamo je ponovno čeka Anksija. Sanchez Vicario. Klasični copy-paste. Opet sjajna u prvom setu, opet raspad u drugom, a u trećem statira. Aleksandar Stojković u njenoj glavi govori da „drobilica duša savršeno radi“.

Bez obzira na taj poraz, dokučila je kako ipak ponekad može ući u bolikurčinarsko raspoloženje. Uostalom, život brzo prođe, svi ga mi nekako precjenjujemo, kao da će vječno trajati, a on, ustvari, odigra retern, par izmjena i već je sve gotovo. Game, set, death! 

Takva Jana stiže na Wimbledon 1998. godine. Briga ju je više za sve poraze, uostalom koliko god i kako god da izgubi, ne može biti gore od Chande Rubin. Prva četiri kola prolazi bez da joj se oznojila marama. A onda u četvrtfinalu igra protiv Venus Williams, za koju govore da će biti budućnost svjetskog tenisa. Jana vadi oba guna – servis i volej – pa puca po mladoj Amerikanki koja nakon sat i nešto vremena igre pada pokošena kišom winnera i eto je u polufinalu protiv Martine Hingis, prve nositeljice i prve igračice svijeta. U zadnjih šest grand slamova slavila je na četiri, a u lanjskom finalu Wimbledona upravo protiv Novotne, pa iako joj je tada vojvotkinja od Kenta na dodjeli pokala rekla da će treće finale biti sreća, u to jasno nitko normalan u kladionicama ne vjeruje, pa je Švicarka i sada ogroman favorit.

Drobilica favoritkinja savršeno radi

Ali nije to ona stara Jana, ovu potpuno zaboli hoće li dobiti ili izgubiti. Opuštena je kao da igra na Xanaxu. Napada mrežu i ne promašuje voleje, komentator Aleksandar Stojković se dere „drobilica favoritkinja savršeno radi“. Opet isti scenarij, dobila je prvi set i vodi u drugom. Opsesivne misli se pomalo bude i pitaju „koliko još ima do pobjede?“, ali Jana ih ne čuje, boli je reket hoće li dobiti ili izgubiti, na kraju krajeva zar životni uspjeh nije i sam dolazak na najveće svjetske turnire? Mogla je ne trenirati tenis i ostati zauvijek u nekom češkom selu vječno se pitajući što nije probala. Čak i da sad izgubi od Hingis, zar i to nije uspjeh? Promjenom svojih misli mijenjam i svoj život, govori joj semafor na centralnom terenu Wimbledona. Ima dvije meč lopte i dobro zna da ih ovoga puta neće prosuti.

Finale protiv Nathalie Tauziat bila je formalnost. Novotna je na terenima All England Cluba toliko zaronila u raspoloženje direktorice svemira da je otamo ne bi iskopao ni stroj za traženje (Chande) rubina. Svladala je Francuskinju u dva seta, a nakon sjajnog reterna forhendom, pala je na koljena i zaplakala. Ovoga puta od sreće. Kamera je odmah zumirala Catherine koja je gore u svečanoj loži pljeskala svome proročanstvu dobivši od kraljice do kraja dana titulu proročice od Kenta. U protokolu s britanskom kraljevskom obitelji – znaju to dobro svi državnici svijeta osim Georgea W. Busha - strogo je zabranjeno namigivanje, rukovanje, a kamoli dodirivanje, no Jana Novotna otišla je najdalje moguće bez da joj je ijedan svjetski medij zamjerio – tresla je ruke 'your royal highnessu' zahvaljujući joj na majčinskoj brizi sve ove godine. Bila je to nevjerojatna wimbledonska bajka koja će se ponoviti još samo jedan jedini put u liku i djelu Gorana Ivaniševića.

Samo dva mjeseca poslije Wimbledona u polufinalu US Opena protiv Hingis prisilne misli su je opet pobijedile. Dobila je prvi set i vodila 4-1 u drugom, pa se kolosalno raspala. Samo mijena i anksioznost stalne jesu, shvatila ja aktualna pobjednica Wimbledona. Ali pomirila se sa svojim opsesivnim mislima baš kao Humphrey Bogart u Casablanci sa svojom sudbinom.

-Uvijek ćemo imati Pariz…, pardon London! – nasmijala se Jana nakon poraza od Hingis.

Treba biti zahvalan, to je sasvim dovoljno u ovom kratkom životu s par izmjena. Nedugo iza se umirovila, a onda joj je u četrdesetim godinama došao novi protivnik. Rak jajnika.

Jana Novotna dobila je protiv raka jajnika prvi set, a u drugom vodila 4-1. Onda je opsesivnim mislila zazvonila budilica, ustale su i skuhale kafu: „Koliko još ima do smrti“? Rak je počeo bolje igrati, kretati se, metastazirati po čitavom terenu, pardon tijelu, pa je okrenuo drugi set i vodi u trećem. Izgleda da je do kraja meča još samo par servisa kemoterapije. Ali briga Janu za konačni rezultat, uostalom da sad izgubi od raka i umre, ne može biti gore od poraza protiv Chande Rubin. Uostalom, život brzo prođe, svi ga mi nekako precjenjujemo, kao da će vječno trajati, a on, ustvari, odigra chip 'n' charge, par izmjena i već je sve gotovo. Što bi se čovjek onda trebao sekirati, ionako će sve brzo završiti – od praha smo nastali, postat ćemo prah – pa ovo malo vremena što provodimo na Zemlji, travi, betonu i drugim brzim podlogama treba manje ozbiljno shvatiti.

Jana Novotna u studenom 2017. godine, javili su svi svjetski mediji, nakon duge i teške bolesti preminula je u 49. godini sa smiješkom na licu okružena svojom obitelji. Vojvotkinja od Kenta poslala je priopćenje govoreći da nakon odlaska Novotne „tenis u Wimbledonu više nikad neće biti isti“.

I stvarno, tenis nakon Jane nikad nije bio isti. Nikad se iza nje više nije pojavila tenisačica s tako agresivnim stilom igre i izlaženjima na mrežu. Gubila ili dobila, gušt ju je bio gledati. Vojvotkinja od Kenta godinama iza čekala je neku igračicu koja će joj mamiti smijeh i suze, dodirivati je prilikom dodjele onog velikog pjata. Ali ona se nikad nije pojavila i Catherine se pomalo umorila. Nije više bilo razloga za živjeti, pa je u rujnu ove godine i ona u 92. godini sa smiješkom na licu „otišla okružena svojom kraljevskom obitelji“.

Uostalom, život brzo prođe, svi ga mi nekako preozbiljno shvaćamo, kao da će vječno trajati, a on, ustvari, odigra servis ispod ramena, nekoliko prisilnih misli, jednu neprisiljenu pogrešku, i već je sve gotovo.