Moram priznati da već dulje vrijeme pratim rad mlade, odlučne i ambiciozne hrvatske (produkt) dizajnerice Marite Bonačić. Pažnju mi je prije svega privukla fenomenalnim uređenjem interijera, kao što su primjerice dubrovački restoran Pantarul, zagrebački Fen Bar, pa onda i popularna i šarmantna slastičarnica Meet Mia, Polyglotte Institute škola stranih jezika… No, istražujući dalje, činjenica je da se Marita ne bavi samo time, jer osim uređenja prostora, produkt dizajna koji je ujedno i njezina službena profesija za koju se školovala, specijalizirala se i za brending prostora koji je sjajno uklopila u sve što radi. Rekla bih 3 u 1. Za svoj rad kroz sve ove godine i više puta je nagrađivana, zasluženo, gdje se posebno ističe prestižna Red Dot nagrada u kategoriji "Communication design for high quality (sales packaging)" za projekt vizualnog identiteta i dizajna ambalaže ekstra djevičanskog maslinovog ulja Sv. Ivan, piše portal Buro247. 

Naime, činjenica je da Marita uistinu puno radi i ne planira se tako skoro zaustaviti, a to joj se već sada itekako isplatilo jer njezini projekti nisu osvojili samo investitore, korisnike i konzumente proizvoda, prostora i usluga, nego i medije i struku. Sve to skupa bio mi je i više nego dovoljan povod da malo porazgovaram s Maritom o njezinom poslu, kako se uopće u tome našla, kako je to biti dizajnerica u Hrvatskoj, kako dolazi do poslova i što joj je bitno u njezinom kreativnom izričaju, kako izlazi na kraj s nerijetko kompliciranim klijentima i njihovim zahtjevima, a u nastavku pročitajte što mi je još sve otkrila…

Mlada si, ali iza tebe je već niz uspješnih projekata. Kako si se uopće našla u tom poslu brendinga i uređenja interijera? Jesi li oduvijek znala da ćeš se time baviti ili… kako je tekao proces?

Produkt dizajnerima je polje djelovanja široko i koliko je god to prekrasno, slobodno i kreativno i niz takvih epiteta, ta vas širina poprilično i prepadne nakon diplome. Nisam znala što ću ni kako ću, ali intuitivno me vodila jedna jedina misao - radi samo ono u čemu si najbolja - ostalo u ovom poslu nema smisla. Toga se i dalje držim, a ako osobno poznajem nekoga tko to radi bolje, predajem štafetu. Ono u čemu sam ja uvijek bila dobra je konceptualizacija i to me zapravo na slijepo dovelo do brendinga. Na faksu niti sam o tome razmišljala, niti sam pretjerano mnogo znala. Možda je baš to neznanje pomoglo jer se u tom vidu manje koncentriram na ograničenja.

Interijeri pokrivaju obrtnički dio i tehnički dio dizajnera u meni, ali ključ je da prostore zapravo tretiram kao proizvode - svi su vizualno pitki s jasnom komunikacijom/brendingom i popraćeni nekim specifičnim načinom na koji se prezentiraju. Koliko god ovako zvuči kao logičan put, trebalo je i vremena i iskustva da sjedne na mjesto.

Kako je izgledao tvoj prvi poslovni pothvat, projekt? Jesi li znala što radiš?

Prvi grupni je bila ambalaža koja je nagrađena Red Dotom. To me svakako obilježilo i spojilo s kolegicama Perić i Nigoević. Prvi potpuno samostalni i nestudentski projekt za koji sam bila plaćena nastao je iz poznanstva sa sada dragim prijateljem i kolegom arhitektom Davorom Bušnjom, koji me predložio za dizajn asortimana namještaja u uredu za koji je on radio interijer. Nakon što sam od njega dobila najavu o čemu se radi, mislila sam da nakon što napravim tu sofu i ostalo mogu ravno na stazu slavnih, koliko je to ogromno i teško i značajno i užasno, užasno bitno. Ali, i ispala je jedna sasvim ok sofa (smijeh).

Kada usporediš sebe danas i na samom početku, koje razlike sama uviđaš u radu, koliko si u biti napredovala, što si naučila, što te se u tom procesu nekako najviše dojmilo?

Puno sam sigurnija. Na početku sam duboko uvijek bila skeptična, a sad sam duboko uvijek sigurna da će svaki projekt na kojem radim na kraju ispasti odlična stvar. I ne oduševljavaju me više, ali srećom, ni ne pogađaju reakcije klijenata koliko su prije. Više pratim vlastiti put i pokušavam naučiti objektivno sagledati i jasno vidjeti kad on nije za mene. I dalje sam stava da postoji nerv koji je odgovoran za kreativu, no s vremenom sam potpuno deromantizirala tu "inspiraciju", to me uvijek morilo. Moment inspiracije nije uvijek romantičan i "aha moment". Ali, neizbježno je - kreativni nerv se u procesu dogodi i sigurno da neki pečat - nekad ga potakne neka tekstura, boja, trenutak, fotografija, film... Ali zapravo, što sam starija to ga samouvjerenije mogu koristiti, jer i on se oslanja na iskustva i znanja.

Koji projekt koji si do sada radila ti je nekako najdraži i zašto?

Tamo gdje je komunikacija išla glatko. Svaki takav mi je drag ako govorim o onom meni najbitnijem tj. procesu. Pa, po tom kriteriju možda čak Barba - nitko me nije sputavao, puno pitao, mogla sam napraviti bilo što i bilo kako u zadanom okviru novca, kao da radim sebi. Ali, malo je takvih klijenata tj. situacija - ljudi koji su me tada angažirali i okolnosti u kojima su me angažirali su bile djelomično i privatne (zahvaljujem sestri Aniti) što se eto na tom primjeru pokazalo idealnim, no već u sljedećem sličnom bilo je dvosjekli mač. Ali, najponosnija sam uvijek na posljednji projekt koji napravim. Ono što ja u svom radu još uvijek jasno vidim jest - rast.

Može li se od toga u hrvatskim uvjetima pristojno živjeti?

Nekad cifra za projekt zvuči visoko, ali se radi nekoliko mjeseci, više nas sudjeluje na projektu, imamo vanjske suradnike, troškove produkcije, a odgovornost i trud i ulaganje je jednostavno puno veće od toga da zaslužimo prosječnu plaću, jednostavnije zarađenu manjim angažmanom. Kad to govorim zaista ne mislim da sam bolja od drugih s redovnim poslom, dapače, mislim samo da jako puno radim i da to još uvijek nije došlo u balans sa zarađenim. Teško je, ali uz jako, ponavljam jako puno rada i angažmana - moguće. Da sam poslove odradila po zadanom, bez dodatnog angažmana - sumnjam da bih dobila iti jedan više. Radno vrijeme nemam, vikend u punom smislu te riječ rijetko postoji, a uz dijete je sve to sad još kompliciranije, no trenutna situacija to traži, u budućnosti vjerujem da će biti nekako i nešto lakše.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.