Glumac Tarik Filipović boravi u Dubrovniku, a dubrovačka publika ovoga petka u Kinu Slavica imat će priliku uživati u njegovoj hit komediji PREDSJEDNICI&CA. Tim povodom u razgovoru za Dubrovački dnevnik najavio je samu predstavu, ali i nove brojne projekte u kojima sudjeluje.

Dubrovčani i njihovi gosti ovoga petka imat će priliku uživati u vašoj komediji. Vi ste redatelj te autor teksta s Borisom Svrtanom. Rekli ste kako ste imali dojam kako ste taj tekst sanjali te da ste se jednog jutra probudili, počeli zapisivati, a konstrukcije su se počele sklapati... Vama korona i ''zatvaranje'' očito nisu ugasili kreativnost i inspiraciju? Nije to jedino što ste radili u tom periodu.

Da, tekst se rodio jedno jutro u mom snu. Vidio sam bivšu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović kako postavlja stol. Dolazi bivši predsjednik Josipović s ogromnim cvijećem, dolazi Mesić, vidim Tuđmana, Tita i neki početak predstave.  Rekao sam supruzi što sam sanjao, ona kaže  ''gle, piši!''. I tako je krenulo. Tekst se polako razvijao tijekom korona izoliranosti.  Ne mogu reći da sam tada pronašao pisca u sebi, davno sam ga  pronašao, ali tada sam ga probudio i skinuo mu okove. Nisam ranije našao taj mir u sebi i počeo sam konačno izbacivati dosta toga. Kad sam napisao okvirni tekst zvao sam Borisa Svrtana za kojega sam odmah predodredio ulogu Josipa Broza Tita jer je on to već igrao u nekim drugim predstavama, a i sjajno surađujemo, kako dramaturški, tako i glumački. Igrao sam u njegovoj predstavi ''Spika 2'', onda ''Metastaze'', na istoj smo valnoj duljini. Počeli smo sve to lijepo slagati, kockicu po kockicu, i rezultat je ova predstava koja je čak i u uvjetima korone postala hit, koliko god da je karata bilo pušteno-planulo je, tako da me to neizrecivo veseli. Kad kazališta budu otvorena u nekoj bliskoj budućnosti onda ćemo obići sve gdje ima interesa i s ponosom i zadovoljstvom pokazati ovu predstavu.

U koroni sam napisao još jednu predstavu, koju sad završavam, još jednu monodramu, ”Doktor za one stvari”. To je jedan moj fiktivni lik, doktor koji je za temu ”sex” čovjek broj jedan na svijetu i kojega je jako teško dobiti za seanse i predavanja. Želja mi je bila prodati tu temu za razliku od mnogih predstava prije koje su dosta trivijalne po mom ukusu, prodati temu sexa skuplje, kvalitetnije i razbiti famu oko te tematike, podcijenjenost, precijenjenost te jednostavno približiti to gledateljima na neki drugi način. I to izlazi u listopadu. Isto tako smo radili na predstavi ''Da sam ptica'' u režiji Arije Rizvić, dramaturginje Nikoline Bogdanović, Daria Lorenci Flatz  i ja... Isto smo ga stvarali kao ''work in progress'', Nikolina je to sve lijepo uobličila i ta je predstava već izašla i nadam se da ćemo i s njom uskoro prema jugu.

Baviti se političkom satirom u Hrvatskoj zvuči kao izazov, jer i sama politička svakodnevica ponekad izgleda više kao satira koju igraju neuvjerljivi glumci nego išta ozbiljnije od toga. Što vas je tu inspiriralo?

Pa politika, koliko god te ne zanima, jednostavno te previše vuče, razmišljaš o njoj, pa ti čak padne na pamet da se počneš indirektno ili direktno baviti njom. Kao što smo mi počeli pisati tekstove čekajući da će netko napisati tekst za nas, tako jednostavno imaš osjećaj da bi ti riješio te sve stvari za par dana, ali  ipak ćemo se zadržati zasad na kazališnim daskama. Politička satira je stvarno teška, vrlo osjetljiva i pipava. Boris Svrtan je jedan od pionira tog žanra od hrvatske samostalnosti, predstave ''Spika na Spiku'' i ''Spika 2'' su bile prve u kojima su likovi bili  pokojni predsjednik Tuđman ,Milošević....Politika i političari daju previše toga na dnevnoj bazi da to ne bismo  iskoristili. Ovo je jedna priča o bivšim predsjednicima koji se na poziv Kolinde Grabar Kitarović okupe na jednoj večeri i  pokušavaju naći način kako vratiti Hrvatsku tamo gdje treba biti, gdje ovako lijepa i divna zemlja treba biti, međutim u kojem smjeru to ode to ćete vidjeti u samoj predstavi.

A što me inspirira? Pa ne može vas ne inspirirati toliko žuči i gorčine  koje prospete zbog svakodnevne politike, imam osjećaj da bi se mogao pisati jedan tekst dnevno, ali evo, mi smo se zadržali na ovoj jednoj gorko-kiselo-slatkoj varijanti i mislim da smo uspjeli.

Uspjeli ste nemoguće, staviti žive i nežive, lijeve i desne, konzervativne i moderne za isti stol.  Što publika može očekivati  od njihove zajedničke večere za tim stolom?

Ta neka pomirba svih opcija u Hrvatskoj, građana koji drugačije razmišljaju je moguća. Imam dosta poznanike ove ili one orijentacije, što je meni osobno nebitno jer to je nečija osobna stvar, ali nitko od njih nije imao primjedbu. Svaki lik je dobio svoj prostor i završava u jednom pomirljivom tonu kao što je bio i tijekom cijele predstave. Ljudi iz Sabora, bivši predsjednici, pa i ljudi koji nisu istog političkom mišljenja moraju shvatiti kako imaju isti dres na sebi, a to su kockice i graju za Hrvatsku. A ako igraju za Hrvatsku, onda moraju igrati zajedno, kako god. Mislim da je to moguće, kad se slože pametni ljudi, nema nikakvih problema. Moj je radni naslov predstave bio pretposljednja večera, jer do večere skoro pa i ne dođe. Od same večeri možete očekivati mnogo jer tekst je jako bogat, mislim da smo ga jako lijepo razigrali, publika je do sada uživala i mislim da će i moji Dubrovčani.

Kako ste se odlučili za ovu glumačku postavu?

Glumačka postava je bila nekako najteži dio u pripremi. Boris Svrtan je odmah bio odabir za Josipa Broza Tita, ja sam sebi uzeo ulogu Tuđmana jer sam ga već igrao prije, a i imam ga kao lika pospremljenog  u duši i na koži, kako volim reći. To nisu imitacije, mi te likove igramo, ne imitiramo, mi oblačimo njihovu kožu i dušu i to je velika razlika. Naravno, sličnost postoji, trudimo se, ali više igramo na unutra, a to se vidi na vani. Hrvoje Kečkeš mi je odmah bljesnuo fizionomijom, naravno, divan je glumac, jedan od mojih najdražih kolega i stvarno su samo obrve nedostajale da bude sjajan Stipe Mesić. Siniša Miletić isto tako kao Ivo Josipović, a za Kolindu mi je Ornela Vištica odmah bila u glavi iako su mi mnogi predlagali neka druge glumice, ali na koncu smo ipak završili zajedno i uložili smo puno truda. Ali, stvarno je bila pravi vojnik i umjetnik i nadmašila je sva moja očekivanja. Ona je zamišljena kao uloga koja nosi predstavu i Ornela je nosi sjajno.

Jeste li se odmah vidjeli u ulozi Franja Tuđmana? Koja vam je od uloga dvojice povijesnih prijatelja bolje sjela, Tuđman ili ipak Ćiro?

Tu sam ulogu već igrao, i nekako riješio sam jedan problem, veliki. Bilo bi mi lakše režirati predstavu da nisam na sceni, ali i ovako je ispalo sve sjajno. A opet to -Tuđman i Ćiro, eto dogodile su  te dvije uloge, da igram ljude koje znamo, koje smo znali, suvremenike. Ne volim kada ljudi to trivijaliziraju, da igrate Shakespearea ili Krležu kao likove to je umjetnost, a kad igraš Tuđmana i Ćiru onda kažu da je to imitacija. To mi teško padne. Jer  kada Val Kilmer igra Jima Morrisona, trudi mu se biti što sličniji, ili kad igra Rami Malek frontmana Queena onda je to super, a kad mi igramo na istoj razini onda smo mi imitatori. Eto, to je jedina stvari koja mi smeta, jer stvarno, kad pogledate predstavu, vidjet ćete da je to predstava koja je duboko zakopana u psihi i utrobi glumaca što kao rezultat daje sjajnu predstavu i punokrvne likove.

Rekli ste u dosadašnjim istupima kako su vas upozoravali da ne idete u to, jer je opasno. I to vjerojatno jest istina. Hrvatska politika možda samo izgleda komično, ali često ima elemente tragedije. Jeste li u kreiranju sadržaja imali opterećenje postizanja ''političke korektnosti''?

Osobno  volim jedan britki humor, meni je humor i zafrkancija način života, volim jednu blagu čak i jaču nekorektnost. Volim se šaliti na svoj račun pa nekako mislim da imam pravo i na tuđi. Mislim da je veličina ljudi koji dođu gledati sebe u predstavi u tome da apsolutno  progutaju satiru i našu viziju njih kakva god ona bila,  jer svakako nije bila s uvredljivom namjerom. Da, puno ljudi misli da je opasno baviti se tim stvarima. Moram priznati da smo u ono ratno vrijeme kad smo igrali ''Spikom na spiku'', kad se tako nešto očekivalo u opasnijim vremenima, da smo imali više demokracije,  imam osjećaj da su ljudi tada manje prigovarali i više se smijali. Ali nismo doživjeli nikakvu, čak ni  blagu raspravu o tome, bilo je par ljudi koji nisu htjeli doći na predstavu jer se pojavljuje Tito, ali to je, naravno, njihovo pravo i ne ulazim u to dublje.

Je li se tko od živih ''bivših'' naljutio? Grabar Kitarović je tvrdila kako nije.

Predstavu su gledali bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i  Stipe Mesić, ona je bila jako zadovoljna, Stipe je rekao da mu je predstava super, ali mu nije sjelo što njegov lik puno pije. To je moja fikcija, vizija, bez obzira na to što nema veze s realnošću, ali piju svi. Tuđman i Tito popiju dvije boce Whiskyja, a Mesić i Josipović jednu bocu rakije, tako da su popili puno manje, ali sve je to satira. Prije su nam na predstavu dolazili i Savka Dapčević Kučar, i Ivica Račan, i Ante Prkačin, i Franjo Tuđman, gledali su svoje likove na sceni  i svi su glumcima čestitali i mislim da to tako treba biti. Čak i ako nisi spreman na to, imaš dobre savjetnike, doći ćeš, pogledati i tako pokazati svoju veličinu.

Rekli ste kako je cilj bio da zadrti ljevičar i desničar ili umjereni čovjek iz kazališta izađu nasmijani onim što su vidjeli. Ako ste u tome uspjeli, to znači da vi imate tajni recept za sve naše probleme?!  Čini se nemoguće da se takvi u Hrvatskoj ikada na istom mjesto nađu s istim stavom ili emocijom... Šalu na stranu, je li to bilo teško postići?

Jednom je bila jedna prijateljica u posjeti u Zagrebu i sreli smo slučajno baš ultra lijevih i ultra desnih ljudi s kojima sam ja stao, popričao, pozdravio se. I ona  me pita kako mogu biti dobar i s lijevima, i s desnima. Pa  rekao sam joj da nisam dobar, meni su ljudi ljudi, svak ima svoje viđenje, svoju političku opciju, ima ili nema, svejedno je, meni je bitno kakav je tko čovjek. Bitno se da oni koji se bave politikom imaju različite opcije i da znaju da igraju za isti tim i onda je to u mojim očima za početak dovoljno. A onaj tko donosi boljitak ima moj glas, što bi rekao lik kojeg ja igram Franjo Tuđman, i s crnim vragom, samo da ljudima bude dobro.

Predstava je pobrala pozitivne kritike, ali zbog epidemioloških mjera u godini koja je zadala udarac umjetnosti i javnim nastupima nije je imalo prilike vidjeti onoliko ljudi koliko bi trebalo.  Što mislite, donosi li nam jesen konačno povratak na staro?

Pa igrali smo i za 50 ljudi, što je nama u Kerempuhu šok jer mi igramo za 550 ljudi i uvijek su nam dvorana pune, ali igrali smo sa srcem i ta publika je toliko bila beskrajno sretna što im se događa nešto normalno. Stalno su neke crne prognoze,  ali mislim da se polako približavamo normalnosti i da ćemo uskoro ponovno imati puna kazališta bez maski.

Iza vas je 25 godina karijere, kroz ansambl kazališta Kerempuh, uz mnogobrojne uloge u filmovima, serijama i na voditeljskoj poziciji na televiziji. Očito se niste umorili, a kreativnost i inspiraciju su također tu. U kojim projektima sada sudjelujete i možete li dubrovačkoj publici otkriti neke daljnje planove?

Kad šaljem nekom životopis, kad pogledam što je sve iza mene u mojih 49 godina stvarno sam sretan i ponosan, uvijek misliš da je moglo bolje i više, ali i ovako izgleda jako puno, a uvijek mislim da mi najbolje uloge tek predstoje i kako sam sve bolji i zreliji da glumački i spisateljski tek trebam dati najbolje od sebe. Mislim da mi najplodnije godine tek dolaze, umorio se nisam sigurno, a kreativnost i inspiracija mi nekako rastu. Nisam se zasitio ni televizijskog posla, naprotiv, nadam se da se to i vidi. Vjerujte mi  kako ne bih radio ništa što me ne čini sretnim i što me ne ispunjava.

Izašle su te tri predstave koje sam već spomenuo, izlazi  i moja nova monodrama ”Doktor za one stvari”, izašla je ”Da sam ptica”, igram i dalje ”Ćiru”, angažman na televiziji ide svojim tijekom. S kolegom Joškom Lokasom radim na jednom kvizu koji bi trebao biti bomba, ne samo u Hrvatskoj, nego u onom što zovemo regijom. Joško i ja radimo još na par scenarija, neke serije su još u igri. Bit će živo. Vidjet ćemo što će biti s koronom, što se kaže, čovjek snuje, Bog odlučuje, ali spreman sam na sve opcije. Bitno je da smo mi spremni, pa ako se otvore vrata, a nadam se da hoće i da ćemo uskoro živjeti nekim starim, normalnim životom.

Vi ste jedan od poznatijih dubrovačkih zetova, Dubrovčani vas vole  svojatati. Kako se vi osjećate u Dubrovniku?

Ja sam ponosan što sam dubrovački zet i što sam bio Dubrovčanin, barem sam se tako osjećao i prije toga jer sam godinama boravio tu, igrao na Ljetnim igrama. Dubrovnik je jedan o četiri moja Grada u kojima se osjećam baš doma, nekako mislim da mogu svakom pokucati na vrata. I kad god sam u Dubrovniku stvarno se osjećam kao svoj na svome. I moram priznati, nakon duge pauze, da sam se zaželio sudjelovati i na Dubrovačkim ljetnim igrama tako da se nadam kako ću se uskoro vratiti u ansambl.