STVARNI ŽIVOT Kratke priče jedne Dubrovkinje o lezbijskim iskustvima, seksu i masturbaciji (3. dio)
Dubrovkinja koja na svom blogu objavljuje kratke priče o seksu, ljubavi, lezbijskim iskustvima, ljubomori, strasti, boli i ‘unutarnjim demonima’ nastavlja sa svojim radom, a Dubrovački dnevnik po treći put donosi ‘najbolje od najboljeg’.
Kako kaže, nije to ništa što ne postoji u svakome od nas. Nije to ništa neobično ili nestvarno, to je ono što obično ‘zakopavamo’ u dubinu svoje psihe i duše i o čemu se obično i bojimo, i sramimo pričati. Ispod na prvi pogled isključivo erotske konotacije koju priče nose kriju se emotivna djela moderne žene u današnjem dobu koja se iskreno i bez srama, predrasuda i tabua suočava s najudaljenijim dijelovima sebe. 'Vjerojatno smo mi umjetnici prokleti da vječno pamtimo, ali srećom iza toga izađe i nešto lijepo. Bez grubog nema ni lijepog,' tvrdi ona te dodaje kako voli šokirati ljude jer joj je bitno da njeni tekstovi unutar čitatelja izazovu određenu reakciju i ostave trag. U nastavku pročitajte nove priče.
BIJELO PERJE
samo da mi ljubi oči... natečene kapke... ne mogu se sjetiti onog osjećaja. sve sam zaboravila. hladna čaša isto pomaže... suze cure od dima, nije od boli. slijevaju se niz bore nestalog osmijeha. jesam li i ja spavala sa svim tvojim ženama? tisuće pičaka na mojoj... samo malo ljubavi... bit' ću dobra obećajem. a znaš li ti sa koliko si muškaraca spavao? ne želim misliti o životu i smrti, samo me ljubi! nek' nestanem u noći pod pokrivačem tvog mirisa... nek' nestanu sve naše žene i naši muškarci, samo mi ljubi oči, natečene kapke... poliži ove suze... nek' iz bora na mom licu narastu krila, želim da ti bijelo perje viri iz usta... a sutra je ipak novi dan...
PAUČINA
paučina na srcu, u ustima, paučina na rukama od paučine s međunožja... paučina u kosi, u pjesmama, na telefonskoj vezi, na trepavicama, samo paučina tamo gdje su prije bili poljupci... smeta li ti? oblizujem prste... slatka je k'o šećerna vata lunaparka... prisjećam se vožnje one noći, bijelih niti koje lete po cesti, zida od tvog tijela dok jašemo limenog pastuha, a ja djevojčica na ringišpilu strasti sa svjetlima u očima.
ZALAZAK SUNCA
pisanje me spasilo, spašava me i dalje... kad nema nikoga čije oči razumiješ, ni prijatelja, nijednog ljudskog bića... kročiš crnom zemljom k'o goropadnica puna bijesa i ljutnje, promijenjenog hormonskog sadržaja, puna htjenja da netko tvojim oblinama naslika zalazak sunca. onda taj netko dođe, ali umjesto tebe crnom zemljom kroči goropadnica puna bijesa i ljutnje, promijenjenog hormonskog sadržaja i ne vidi ga, sve što želi je spavati i sanjati kako netko njenim oblinama slika zalazak sunca.
Ostale priče pročitajte OVDJE.