PRIČA O HRABRIM DUBROVČANIMA Kad se vi pokrivate dekom po glavi, oni se hvataju u koštac s munjama
Danielu, Borisu i Hrvoju nema bolje vijest od one ‘Rekao je Vakula da dolazi ciklona iz Genove!’ a upravo je ovih dana ona cirkulirala diljem Hrvatske. Dok ostalo pučanstvo na tu vijest pada u depresiju, spomenutom trojcu mladih Dubrovčana to toliko podigne adrenalin, jedva dočekaju da munje počnu parati nebo, šijuni brazdati i dizati more pred Gradom, a valovi lupati po Porporeli...
Daniel Pavlinović, Boris Bašić i Hrvoje Margaretić jezgra su dubrovačkih Storm Chasersa, olujnog bratstva koje je počelo kao mladenačko snimanje neverina, da bi se s vremenom pretvorilo u neku vrstu meteo rock banda – samo što umjesto pojačala i gitara imaju gromove i fotoaparate, piše T-portal.
Danas su, osim njih, u lovcima na oluje Zlatko Barać, Teo Radić i Hrvoje Batinić, a osim što svoje fotografske lovine redovito objavljuju na Facebook stranici, odnedavno su ih podastrijeli na uvid dubrovačkoj javnosti i postali – zvijezde od nevere.
Izložba u dvorani Visia, gdje su izložili svoje radove (svih 6 članova predstavilo je ukupno 50 slika) bila je pun pogodak, a posebnost je i to što je bila humanitarna.
Dospjeli do National Geographica
Fotografije su se prodavale, a prihod je išao udruzi za Downov sindrom iz Dubrovnika. No nije to prvi izlazak u javnost udruge koja formalno postoji tri godine. Prošle godine predstavili su na 12. Festivalu znanosti izložbu u prostorijama Sveučilišta u Dubrovniku, gostovali su u Tivtu u Crnoj Gori, njihove fotografije trajno su uključene i u Crometeo izložbu 'Meteorološki kontrasti' koja putuje Hrvatskom. Fotografije Daniela Pavlinovića ove i prošle godine ušle su u službeni kalendar Svjetske meteorološke organizacije i kalendar Hrvatskog meteorološkog društva.
Prošle godine pobijedio je u natječaju za najbolju hrvatsku meteorološku fotografiju, a odnio je lovorike kao godišnji pobjednik prvog Crometeo Photo Contesta, koji je nedavno završio, te kao godišnji ePix pobjednik 2010. Njegove meteo fotografije, kao i one kolege Borisa Bašića, prenijeli su brojni svjetski mediji: The Huffington Post, CNN, Telegraph itd. Jedna od Borisovih fotki objavljena u National Geographic magazinu, dobitnik je brončane medalje ‘Proify International Photography Awards’...
Za Daniela je sve počelo davno, u ono doba kad se djeci na uho pjevalo ‘grmi, sijeva, nevera se sprema’, samo što on tada nije reagirao strahom i bježanjem glavom pod jastuk, nego skakanjem pred staklo na prozoru.
Stotinu aktivnih lovaca na oluje
‘Kao dijete fascinirale su me razne meteorološke pojave, pogotovo jaki vjetrovi i oborine, grmljavina i snijeg. Kao mali pratio bih prognozu samo da vidim kada će konačno neka od tih pojava. Pomalo sam podatke o vremenu počeo bilježiti u svoje bilježnice, a s vremenom sam htio i fotografirati neke meteorološke pojave.
To je bio povod, a zatim se javila i ljubav prema fotografiji’, priča Daniel, koji se prije 13 godina počeo javljati na Crometeo forumu, mediju koji se tada pojavio na internetu. Danas Crometeo udruga broji stotinu aktivnih motritelja - lovaca na oluje.
‘Na Crometeo su već tada objavljivali brojni izvrsni fotografi, moj uzor s naših prostora bio Aleksandar Gospić iz Zadra. Kad se on pojavio na Crometeu, njegove fotografije su mi bile ono baš 'wow'. Nešto kasnije na forum se uključio i prijatelj Zlatko Barać, koji je uz mene u tom trenutku bio jedini član Crometea iz Dubrovnika za kojega sam znao’, priča Daniel.
Borisova priča donekle je drugačija. Osim što već dugo (a tek je ušao u tridesete) voli fotografirati, isto toliko voli biti izvan kuće i – gledati nebo.
‘Najljepše stvari se događaju upravo vani, kada udaraju munje, kada puše olujni vjetar. Na nebu se tada stvara dinamika koja je svaki put jedinstvena. Svaka oluja donosi nešto novo, nešto uistinu lijepo. Najprije sam to proživljavao onako sam za sebe, a jednog dana mi je palo na pamet da pođem van i ‘pokušam uhvatiti munju’.
Kažu da početnici imaju sreće, a ja sam je tada zbilja imao, uspio sam fotografirati munju i to iz blizine.Vjerojatno sam se upravo zbog te sreće, ’navukao’ na meteofotografiju’, prisjeća se Boris.
Za nekoga neprilike, za drugoga prilike...
Od te prve je prošlo skoro desetljeće, ali groznica fotkanja oluja još uvijek ga drži, kaže ‘možda i jače nego prije’. Snimljenu prvu munju, Boris je poželio pokazati drugima, internet je bio idealan medij, čuo je za Crometeo portal i odjednom je vozio u ‘petoj brzini’.
‘Saznao sam da u Dubrovniku živi još par ljudi koji dijele moju strast za fotkanjem oluja, upoznali samo se i zapravo tu je sve to i krenulo. Krenuli smo na zajednički ‘izlet’ u ‘pivoslike’, jer je svako fotkanje završavalo sa spuštanjem u realnost uz pokoje pivo’, objašnjava mi Boris sve faze ‘olujnih ekspedicija’. Hrvoje Margaretić, koji je najmlađi član Storm Chasersa, pridružio im se kad su oni već iza sebe imali puno utakmica s olujama i ‘pivoslikanja’.
‘Radim u produkciji Embassy films koja se bavi organiziranjem snimanja, tu su počeli moji prvi interesi za medij. Na nagovor Daniela više sam se približio fotografskom aparatu nego kameri, a od toga početka pa da se zateknem u zjenici oluje, nije trebalo dugo čekati. Ono što su za druge vremenske neprilike, za nas su vremenske prilike’, objašnjava svoj početak Hrvoje.
No nije svaka nevera ista, slikati buru ili jugo velika je razlika, a i izlaganje opasnosti nije baš iracionalno kako se može učiniti promatraču skrivenom iza prozorskog okna.
‘Postoje velike razlike u pristupu i načinu fotografiranja različitih meteoroloških fenomena. Za nešto je potrebna brzina, a za nešto drugo čekanje i više strpljenja. Osobno mi je najdraže fotografirati ljetne grmljavinske oluje, iako to nije pojava koja mi je najdraža, ali nije daleko od najdraže. Velike valove olujnih vjetrova obožavam, ali to mi je jedna od najmrskijih pojava za fotografiranje jer nema te pore na koži i otvora na fotoaparatu u koji se ne zavuku more i sol. Ipak, poslije je užitak gledati rezultate’, kaže Daniel.
