Riječ "tattoo", zabilježena je prvi put 1796. godine, u brodskom dnevniku kapetana Jamesa Cooka, a znači "označiti" na jeziku Maora, polinezijskog naroda koji je poznat po tipičnim tetovažama na licu.

Mornari su preuzeli tetoviranje od Maora te ga proširili po Zapadu, dok je na Istoku tetoviranje tradicija (osobito u Japanu). U pojedinim kulturama tetoviranje se koristilo za označavanje društvenog položaja osobe, pripadnosti obitelji ili plemenu ili je imalo ritualna značenja (zaštita od bolesti, nesreće, uroka i sl.).

U ne tako davnoj prošlosti, tetoviranje (ali i žigosanje) služilo je za obilježavanje robova, kriminalaca (ubojica, lopova, prostitutki) i izgnanika. Tijekom Drugog svjetskog rata nacisti su tetovirali broj na podlaktici zatvorenicima u koncentracijskim logorima, što predstavlja pravi primjer dehumanizacije.

Sredinom 20. stoljeća tetoviranje su preuzele ulične bande u SAD-u, kao dokaz pripadnosti bandi (jednako tako i japanska Yacuza), a nedugo zatim i zatvorenici u zatvorima te pojedine supkulture. Nakon tog vremena, tetoviranje je postalo trend širih razmjera, osobito početkom 21. stoljeća.

Na našim prostorima tetoviranje je poznato još iz vremena Ilira i Tračana, jer su se plemena razlikovala upravo po tetovažama. Poznato je i povijesno uvjetovano tetoviranje (ratovi s Turcima), tzv. "sicanje" koje se zadržalo u zaleđu Šibenika i Sinja te nekim dijelovima Bosne i Hercegovine s katoličkim stanovništvom. Radi se o tetoviranju križića i ornamenata sastavljenih od križića, uglavnom na rukama, ali i na prsima i čelu, u početku kod svih, a zatim samo kod žena. Te su tetovaže služile kako bi se pokazala pripadnost katoličkoj vjeri i spriječilo "odmetnuće od vjere".

"Označeni" danas

Sve više svjedočimo društveno- kulturološkom fenomenu ukrašavanja tijela tetoviranjem i/ili piercingom, koji se širi suvremenim svijetom poput epidemije. Iako tetoviranje i piercing još uvijek nisu u potpunosti društveno prihvaćeni, osobe koje se na njih odlučuju nerijetko se suočavaju s predrasudama vezanim uz pojmove primitivnosti i/ili društvene nepoćudnosti. Ipak, tetoviranje i piercing postaju dio svakodnevice, na njih se odlučuje sve više osoba, neovisno o spolu, dobi, društvenom statusu, stupnju obrazovanja, imućnosti i sl. Također, sve više roditelja suočava se sa zahtjevima svoje malodobne djece da im dopuste tetoviranje i/ili piercing.

Nakon dugog niza godina, napretkom psihologije, medicine, socijalnih odnosa u društvu, kao i načina izvođenja tetovaža i piercinga pri kojem su također uvjeti izvođenja dovedeni gotovo do savršenstva što se tiče izvedbe slike, ugradnje nakita, označavanja tijela različitim načinima (scaring, branding, implatiranje...) dolazi do sasvim jednog novog poimanja što označavanje tijela jest. Razvojem tehnologije, znanosti i sa svim popratnim pojavama označavanje tijela na neki način ponovo postaje statusni simbol (cijena, način izvođenja...) dostupan svima.

Međutim još uvijek postoje predrasude koje kod nekih osoba izazivaju odbojnost što se tiče ljudi koji nose tetovaže ili ukrase i u čistoj suprotnosti su sa jednim liberalnim pogledom na svijet koji bi trebao biti prisutan i jamčiti ljudima slobodu izbora. Tek u skorašnje vrijeme je psihologija počela mijenjati klasifikaciju ljudi koji su "označeni" iz problematične, neprihvatljive, društveno marginalne u nešto normalno. Statistike govore da šest od deset ljudi slučajno odabranih na nekom javnom mjestu posjeduju nekakvu vrstu tjelesnog ukrasa koji ne mora biti vidljiv na prvi pogled ili se nalaziti na tijelu na nekom vidljivom mjestu.

Također, renesansa moderne umjetnosti ukrašavanja tijela dovela je do toga da danas mnogi ljudi nose Tribal Tattoo (plemenske tetovaže) a nemaju nikakve veze sa povijesnim simbolima tih uzoraka tetovaža.