Dubrovčani su već u 17. st. koristili led, i imali organiziranu prodaja leda. Jedna se ulica zvala, Ulica od leda, a u inventaru dubrovačke kuće spadala je i naročita boca za rashlađivanje pića ledom - kantiflora. To je bila termos-boca onoga vreme­na. Bila je od stakla, a po sredini je imala široku staklenu cijev u koju bi se postavljao led. Radi zaštite od vanjske temperature čitava boca bila je obložena plutom. U ovom se procesu spominje i munčelica, opet neka posebna vrsta dubrovačke boce. Te munčelice, ispunjene raznim napi­cima, nosile su se u podrum gdje se prodavao led i tamo ostavljale radi rashlađivanja.

To znači da je u prodavaonici leda postojala neka vrsta hladnjaka. Prvi put led, zapravo snijeg, nalazimo spomenut među troškovima kneza Šimuna Ivanovog Gozze u mjesecu rujnu 1642. godine. Njegov sluga Julijan potrošio je za komad snijega 3perpera. Od tog vremena u troškovnicima knezova neprestano susrećemo izdatke za led ili snijeg. Izgleda da se knez između ostalog morao brinuti da senatorima na zasjedanju bude na raspolaganju neka količina leda. Često među nje­govim izdacima stoji: za led pred Preuzvišeno Vijeće Umoljenih.

Osim toga, led se često spominje kao dio dara koji knez šalje raznim ličnosti­ma, koje u ljetnoj sezoni posjećuju Dubrovnik. Uz obične i fine slatkiše gotovo uvijek se nadodaje jedan ili više komada leda. Tako npr. na današnji srpanjski dan 1643. godine, Dubrovnik daruje bratu kotorskog Providura pet libri običnih slatkiša, jednu libru finih i komad leda. Dubrovčani su dobivali led iz Sniježnice i iz hercegovačkih planina. Naime, kada ledenice u Sniježnici nisu mogle uvijek osigurati led za grad, Dubrovčani su se obraćali Murlacima, koji su im iz jama hercegovačkih planina donosili bolji led.

U Sniježnici su bile izrađene posebne ledenice, vjerojatno već u 17. stoljeću. Znamo da su postojale tri takve ledenice, napravljene u obliku zdenaca. Tijekom zimskih mjeseci, uz nadzor jednog ili više vojnika, seljaci zvani ledari bili su dužni napuniti ledenice snijegom. Ledenice su bile zatvorene ključem. Na njih je bilo nabacano grmlje i slama da se led bolje sačuva.

Zanimljivo je da su Dubrovčani u travnju, ali i u prosincu trošili led. Iz toga bi dalo naslutiti da se led koristio i u druge svrhe a ne samo kao osvježavajuće sredstvo za vrijeme ljetne žege. Namećese pitanje koliko se leda trošilo. Našli smo račun leda za go­dinu 1783. Te godine, u vremenu od 20. svibnja do 20. kolovoza došlo je u grad 146 konja leda u težini od 12.123 oke, što iznosi 15.759 kg. Za to jeisplaćeno 129 kneževih talira.

Prema količini dovezenog leda slijedi da se u to vrijeme u gradu dnevno trošilo 170 kg. Nemamo doka­zada se led trošio u javnim lokalima i po svemu izgleda da se upotre­bljavao samo za kućne potrebe. Iako 170 kg leda ne predstavlja veliku količinu za jedan grad, ipak je činjenica da su aristokratski gospodari starog Dubrovnika već prije tristo godina mogli sebi priuštiti osvježavajuće napitke i bili u stanju ugodno iznenaditi svoje ljetne goste komadima leda.

Cijeli Gradoplov Sebastijana Vukosavića možete poslušati ovdje.