U samo dvjestotinjak kilometara oko Dubrovnika smjestile su se dvije svjetske atrakcije – zidine u Stonu, koje su druge po veličini na planetu Zemlji, ali i drugi po veličini kanjon na svijetu, odmah poslije slavnog Colorada, onaj rijeke Tare.

Na najdubljem dijelu, kanjon je dubok 1300 metara. Tara protječe kroz Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu i mnogi je smatraju jednom od najljepših rijeka u Europi, jer prolazi netaknutom prirodom i gustim (pra)šumama, a okružena je brojnim nacionalnim parkovima.

Odlučili smo isprobati rafting na Tari i vidjeti kako se naši susjedi turistički razvijaju. Već po zadnjem dijelu dionice kojom smo putovali (Trebinje, Bileća, Gacko, Tjentište, Foča) vide se da je kod naših susjeda turizam vrlo opuštena gospodarska grana. Naime, cesta, iako je srce sezone, kopa se, pa smo zadnjih petnaestak kilometara vozili skoro po makadamu. Nitko se tamo ne buni što radovi traju u kolovozu.

Situacija je još luđa s granicom. Kada se dođe u Rafting centar Tara-Drina s koje se džipovima kreće prema rafting turi, mora se preći granica, odnosno tura polazi iz Crne Gore, a policijske kontrolne kućice nalaze se točno na Drini pored montažnog mosta po kojem može proći samo jedan automobil, iako je cesta dvosmjerna. Gužve su nemilosrdne.

Iako smo mi mislili da neće biti previše turista, to nije istina. Registracije su iz svih krajeva Europe, mogu se čuti razni jezici, a goste privlači ovaj dio Europe, jer je još uvijek divlji. Problem sa svjetskim turizmom sada je što svi gradovi svijeta počinju nalikovati jedan na drugi. To pak nije slučaj s Tarom i Drinom.

Vidi se to i po cijenama koje su znatno manje nego u razvikanim turističkim destinacijama. Rafting tura koja traje dva-tri sata dođe 45 eura, ali u tu cijenu je uključen bogat doručak i ručak. Čim se dođe u Rafting centar doručkuju se pršut, sir, kajmak i jaja (za ručak smo jeli patate i janjetinu ispod peke s telećom juhom). Potom se vozilima ide do polazne točke, udaljenoj oko 25 kilometara od centra, koji je ujedno i završetak ture.

Mi nismo imali tečaj o ponašanju u čamcu, jer je sada kolovoz, odnosno vrijeme kada je vodostaj Tare najniži u godini i kada je ona najmanje divlja. Skiper nam je ispričao da oni koji žele iskusiti pravi adrenalin moraju doći u svibnju. Tada se snijeg otapa s brojnih vrhova planina, rijeka buja i raste za još dva do tri metra, a brojni brzaci polude. Tada tura traje znatno kraće – oko 45 minuta – i posjetioci ne mogu uživati u pejzažu, već su koncentrirani isključivo na ponašanje u gumenjaku, da ne kažemo spašavanje golih života.

-Ako se upadne u rijeku, zbog opasnosti od nalijetanja na kamenja, treba se leći na površinu vode s lagano podignutim nogama u smjeru kretanja i opustiti se. Ne smije biti panike – objašnjava skiper, koji često radi testove spašavanja u svibnju, kako bi u slučaju potrebe bio maksimalno spreman na akciju.

Nažalost, rafting je oduzeo više života, ali to se ponajviše događa kod firmi koje rade na divlje i koje nisu prošle sigurnosne provjere, ali svakako je pokazatelj da rafting nije nimalo bezazleni sport, već prava adrenalinska bomba.

Tara je brutalno čista, a skiper kaže da se slobodno može konzumirati. Krije i brojne riblje vrste, a neke koje smo vidjeli su bile i preko tri kilograma. Pejzaž je zaista nevjerojatan. Ogromni klifovi i stijene koje se ruše u Taru, njena tirkizna boja nevjerojatne čistoće i mali slapovi koji se u nju slijevaju. Tko više želi uživati u pejzažu, a manje u adrenalinu, bolje je da dođe u kolovozu ili rujnu.

Tih 25 kilometara spuštanja po Tari čisti je zen. Tišina, žuborenje rijeke i eksplozija prekrasnih boja. Oko Tare smjestili su se kampovi, pa ljudi iz čitavog svijeta dolaze ovdje na meditaciju. Neke meditante, tijekom našeg spuštanja vidjeli smo na obalama Tare, koji su valjda shvatili da se po meditaciju i stapanje s prirodom ne mora ići u Nepal, već i da se to može bilo gdje, gdje je priroda lijepa a da nema previše turista. Na Tari ih je taman da ne stvaraju gužvu.

Međutim, bojimo se da će masovni turizam progutati i ovaj dio. Ljudi sve više putuju i sve više otkrivaju egzotične zemlje, a to sa sobom donosi neminovne promjene. Sad je na Tari sve opušteno, domaćini se ne ponašaju kruto i službeno u ophođenju s gostima, a ni engleski im nije jača strana (tako barem piše na Trip Advisoru).

Neke goste to izluđuje, ali drugima je super, jer poštuju kulturu koju je briga za znanje jezika i službeni stav (neki su na Trip Advisoru napisali kako neki skiper vozi gumenjak s upaljenom cigaretom). Vjerojatno će se to jednog dana sve promijeniti, a do tada požurite na Taru, jer je ona jedna od rijetkih preostalih mjesta u Europi gdje se možete stopiti s izvornom, netaknutom prirodom.

MM