Dubrovnik je oduvijek bio grad pomoraca, a njihove često fascinirajuće priče budile su maštu o moru i dalekim zemljama koje su posjetili. Junaci tih priča više nisu pirati i gusari ni zanosne ljepotice, ali kultura dalekih i egzotičnih zemalja te doživljaji bude znatiželju i priče se uvijek pozorno slušaju. Jedan od pomoraca starog kova je i brodostrojar Mario Čaleta Čarli (85) koji je s brojnih vijađa donosio zanimljive suvenire što podsjećaju na doba kad je bátio more.

S Brača u Slano i- Remizu

No, treba se vratiti na početak. Kako nam govori Čaleta, otac mu je bio Komižanin gdje je vodio proizvodnju tvornice sardina Neptun, a potom je isti posao radio i u tvornici u Postiri na Braču gdje je rođen naš sugovornik. S četvero braće, dane je provodio u tvornici. U Slanome je 1955. otvorena najmodernija tvornica za preradu ribe u bivšoj državi kao dio one iz Šipanske luke gdje se solila riba pristigla s Elafita i Mljeta. Pozvali su oca, pristao je i s tunolovcem Tajan ribarskog poduzeća s Jakljana preselili su se u Dubrovnik. Od samog početka, Čaleti je suđeno biti vezan uz more, pa kad su stigli u Dubrovnik, stan u Remizi još nije bio gotov. Mjesec su dana živjeli na brodu.

“Otac je imao i stančić u samoj tvornici u Slanome gdje sam često bio i ponovno vonjao na ribu. Majka je iz Velog rata na Dugom otoku, gdje je najljepši svjetionik na Jadranu, gdje katkad odem jer imamo i tamo ostavštinu. Sve me to opredijelilo za pomorstvo i punih 50 godina naveganja. Inače, na mjestu tvornice u Slanom je izgrađen hotel Admiral, u plićaku se riba mrijestila, a riba se solila u ogromnoj hali s tehnologijom naprednijom od one u Postirama. Kako tad nije bilo magistrale, do Slanog se išlo brodom, a riva se transportirala do Gruža odakle se slala širom svijeta. Fabrika je imala svoje koče za ribolov, a brod Ruda je oduzet Talijanima u krivolovu. S braćom i ocem sam ljeta provodio u pogonu koji nam je bio dnevni boravak, a tvornica se ugasila 1968. te su brod i strojevi prodani tvornici u Postirama!”, prisjeća se Čaleta.

Kako kaže, otac je znao za gašenje proizvodnje te su dvije godine prije otvorili riblji restoran. Komižani znaju mnogo o ribi, a on je bio i šef tog restorana uz samu tvornicu. “Mislim da smo, ribajući tih godina, otac i braća ulovili više ribe nego Slanjani kroz povijest jer nisu koristili sve ribarske alate koji su postojali. Uglavnom su lovili pod svijeću, a mi smo koristili mreže i vrše. Nije trebalo poći dalje od slanske vale, a ulov je bio čudnovat. Ribu nas je othranila: za zimu smo je sušili u šufitu, a onu prvoklasnu slali brodom noštromu u Ston gdje su je preuzimali restorani iz Dubrovnika”, nostalgično će Čaleta, žaleći što je na Elafitima zaboravljeno sušenje ribe i to znaju tek rijetki ribari.

“A u gradu se ne može naći suhe ribe ni za lijeka! Na peskariju u Gružu je katkad jedna gospođa donosila sušene tabinje, bolje i od bakalara. Žalosno je kako sugrađani malo znaju na koje se sve načine riba može pripremiti. Što bi rekao Boris Dvornik - na oko, utvrdo, umeko, u sorbulu, na sto načina. Imao sam ‘smoker’ i katkad na piljevini dimio ribu, najčešće vrnute: od sušenja su bili zlatne boje, kao vakumirani bakalar s aerodroma u Amsterdamu Moja je supruga kontinentalka, ali je očistila na tone ribe u našoj taverni, ali vrnuta više nema, niti gera koje sam također sušio. No, kupio sam aparat za sušenje ribe pa sušim mole, tabinje, srđele i inćune”, govori nam Čaleta

Fortunal na Biskaju

Srednju i Višu pomorsku školu završio je u Dubrovniku, a navegavati je počeo za ljetnih praznika u srednjoj školi, prvo na brodu ‘Karlovac’, tada novogradnji Jadrolinije koja je danas minikruzer Emanuel i često posjećuje grad. U ljeto nakon trećeg razreda srednje škole je s mb Skopje plovio do Levanta (Egipat, Sirija i Libanon). Da bih nakon škole mogao polagati ispit za poručnika, morao je prikupiti dvije godine čiste navigacije te je s mb ‘Sarajevo’ (blizanac Karlovca) Jugolinije otplovio u Finsku na ukrcaj teškog tereta. Međutim, nije sve išlo po planu.

“Na povratku u Biskaju zbog fortunala smo na brodu bili s pojasevima, očekujući najgore. Brod je bio opterećen i zbog tereta nizak kao podmornica”, govori Čaleta.

Potom je bio kadet na Jadrolinijinim brodovima ‘Maribor’, ‘Mostar’, ‘Novi Sad’ i ‘Partizanka’, ali i nekoliko mjeseci na Titovoj jahti ‘Brioni’ dok je bila na vezu u Batali. Kao kadet u svojstvu trećeg strojara na ‘Brodospasu’ je skupio potrebnu navigaciju, položio za poručnika i u Preparandiji studirao fiziku i matematiku, završio Višu pomorsku i bio drugi časnik na Atlantskoj. Shvatio je kako vanka može daleko više zaraditi i od 1968. do umirovljenja je plovio na ‘strancu’, a doživio je brojne avanture.

“Deset godina plovidbe na švicarskom ‘Nautilus lineu’ je najljepša doba moje navigacije. S 27 godina sam unaprijeđen u chief inženjera, od Maroka do Capetowna uplovio sam u četrdeset luka zapadne Afrike i dugo smo se zadržavali. Prevozili smo generalni teret, a na povratku kavu, kakao, balvane i sve što Afrika ima. Unatoč brojnim ratovima za nezavisnost, nisam imao problema dok se na zadnjem vijađu u toj najljepšoj i najsigurnijoj zemlji Afrike nije zapucalo. U luci su brojni Portugalci molili ukrcaj za povratak doma. Tako je nestala kolonija, po meni najugodnije mjesto za provod pomoraca”, sjetno priča Čaleta i priznaje da je ipak najviše kupovao u lukama između Lagosa i Kongo Brazavila. Ipak, napušta Švicarce jer je, kako kaže, direktor Dubrovačke banke Vetma uvjerio vlasnika Keller Shippinga da će zbog svoje veće zarade pomorce plaćati u njihovoj valuti.

“Nas u dinarima, Talijane u lirama, Španjolce u pezetama, a ne švicarskim francima. Bilo je to vrlo nepovoljno te dajem otkaz, siguran da ću se brzo zaposliti. Danas je neshvatljivo da su nas zbog vrlo dobrog obrazovanja strane kompanije tražile, a da ih mi uopće nismo kontaktirali. U Rotterdamu sam posjetio ured japanskog ‘Sanco Shippinga’, da bi me već sutra pitali jesam li za ukrcaj kao upravitelj u Guatemalu i Šamperiko. Prihvatio sam i tako počinje mojih 30 godina s Japancima koji su bili u ekspanziji brodogradnje. Imali su 300 brodova, većinom Filipinci, a ostalo Europljani koje su trebali zbog engleskog jezika. Moj je zapovjednik bio Prosper Tudor iz Splita, a do Šamperika sam stigao preko pet aerodroma, a na šestom me dočekao agent i odveo u hotel zapovjedniku, kap. Peteru McLeodu koji me odmah prozvao Čarli. U portu me dočekao brod od 70.000 BRT u kojeg su već tri mjeseca ukrcavali bale pamuka i teret je bio dosta visok, a McLoed i ja smo se preko buškaine popeli 20 metara uvis. Pitao sam ga gdje je kabina upravitelja stroja da ga upoznam, ali mi je kazao da ga nemaju jer je capo od makinje, Englez, odbio ukrcaj i peti se tako visoko te je vraćen doma, a ja sam odmah postao upravitelj stroja”, izjavio je.

Uloga bakrenog novčića

Kako kaže, ‘Sanco’ je na ‘meeting pointima’ Kajmanskih otoka, gdje je mirno more, a dubine veće od 100 metara, pretovarao teret na manje brodove, katkad i vanka uz bove, ali i u plovidbi. “Brodovi se spajaju uz velike šest metara duge pajete promjera do četiri metra. Dok smo čekali brod za prekrcaj robe, ulovio sam na stotine ogromnih kjerni, teških najmanje 20 kg! Inače mi je odgovaralo tražiti produženje ugovora na osam mjeseci jer sam uvijek gledao ljeti doma uživati u moru na svojem brodu. Jeo sam samo kjerne, većinom glave, ali sam počeo osjećati probleme sa zdravljem, a da nisam znao uzrok neugodne hladnoće, skoro smrzavanja ruku. Na brodu sam nosio po dva- tri para radnih rukavica, ali nije pomagalo! Vrata sam otvarao laktom jer nisam mogao šakama! Užasan osjećaj! Medicinskoj sestri, supruzi kolege časnika, govorio sam da mi opipa ledene ruke, ali me uvjeravala da haluciniram jer su mi ruke- tople! Došli smo u New Orleans, a liječnik je za tegobe rekao da im je uzrok- trovanje ribom!”, govori Čaleta.

Naime, kjerna i barakuda su proždrljive ribe-kanibali, jedu druge ribe, pri napadu na ribe pokupi i alge koje ispuštaju otrove u obliku kapi žive i ljudi se mogu otrovati. “U želucu im se stvori srebrena kesa veličine šake, što sam bacao kad sam čistio ribu, ali sam tek po ukrcaju jednog Irca doznao za bolest riba toplog mora(Warm Water Fish Disease): donio je magazin s člankom o ribama i navodom da oboljeli može halucinirati, dok liječenje i oslobađanje otrova iz tijela traje koliko period konzumacije! Znači, pola godine! Srećom, doplovio je talijanski brod za prekrcaj tereta, pitali su imam li ribe te sam im dao šest velikih kjerni, a zauzvrat su mi preko tiramole poslali parmezan i slane inćune. Inače, jedan Kajmanac mi je rekao kako do trovanja dolazi samo dijelom godine, ali se riba i tad može jesti, samo ne svaki dan! Odluku jesti ribu ili ne domoroci donose kad bakreni novčić stave na meso: ako pozeleni, ne jedu!”, kaže ovaj iskusni pomorac.

Čaleta sve nostalgično pamti i nije sve bilo idealno. Kaže kako je na brodu bilo i smrti te dva nasukavanja:na dno uz Obalu bjelokosti te greben pored Australije, ali je oba puta imao sreće iako su se brodovi punili morem. Ploveći, Čarli je mnogo skupljao i može se pohvaliti s više zbirki.

“Imam četiri slonove kljove, najveća ima 25 kilograma, a najveća im je vrijednost što su netaknute, također mnogo predmeta od ebanovine, poludragog žada i smaragdno zelenog malahita, uglavnom iz Zaira. Skupljam i školjke: mnoge su iz Guama, Indonezije i Afrike, kolekciju brodskih zvona. Mnogo sam kupovao, mnogo i dobio od ljudi koji su vidjeli s koliko ljubavi skupljam. Što nisam mogao kupiti ili nabaviti, osobno sam pravio, kao ova dva pucala gustijerni! Htio sam imati i drvene koloture s bracera, ali ih nitko nije htio prodati, pa sam ih sâm pravio, kao i makete brodova, desetak petrolejskih lampi (jedna je iz Kenije) i svugdje tražio dijelove za njih. Tu su novčići iz Kine, čeljust morskog psa iz Teksasa, koralji su većinom iz Indokine… Povoljno sam kupovao gdje to mogu isključivo stranci i to je danas strašno skupo. Tako sam 1972. kad se u Kini stranci nisu mogli slobodno kretati nego isključivo uz pratnju, kupio suvenire od slonovače i dvije škrinje za robu od ebanovine s unutrašnjošću od sandalovine, tako da roba miriše. Iz Kine je bočica od žada za parfeme, a božanstva od sandalovine iz Indije“, izjavio je.

Izradio signalni top britanske mornarice

U kolekciji se ističu Buda iz Šri Lanke, a 16  kugli, jedna u drugoj od poludragog kamena manu je iz Kine, a od drveta i mesinga je replika pucala iz Postire na Braču. Brodska zvona su Čarlijeva ‘slabost’: dio je s rashodovanih brodova, a ponosi se zvonom japanskog supertankera Kokomaru. Dragocjena je vaza od bakra i emajla: radi se vrlo dugo i na poseban je način letovana žicom od mesinga, u svako se polje ubacuje emajl i sve posebno peče, a na kraju polira. Od stvari koje osobno radi, tu je ove zime načinjeni signalni top britanske mornarice (British Real Navy Signal Top Cannon). Naime, kao brodostrojar Čaleta posjeduje tokarske strojeve za drvo i metal.

“Nema dana kad ne radim na jednom od ‘drebanka’, a najviše ih koristi stariji sin za servis brodskih motora i jahti- priča i pokazuje neobičnu kolonu.

“Jedinstvena je! Bila je u podrumu kuće oca moje tetke, maranguna na Boninovu, a imam i predmete s oltara crkve Gospe od Milosrđa: svećenici su mu ih meštru dozvolili da uzme, a on ih je meni prodao. Kamenu zdjelu za ulje je napravio poznati Mikel koji je radio s Ivom Biočinom i spašena je iz kuće zapaljene fosfornom bombom. Detalje obiteljske kuće sam osobno radio, kao ovu ‘iglu’ od prozora koju je učvrstio na stari način gradnje. Naime, prije su britve (baglame) izravno u kamen zalivane olovom. No, željezo vremenom oksidira, ali sam ih za cijelu kuću izradio od inoksa i mesinga. ‘Dub’ mi je izradio stolariju tako da sve bude odmaknuto i kamen ne pukne te ne ostane trag na kamenu. A ovo pilo je iz jedne plemićke kuće kraj ‘Imperiala’: vlasnica mi ga je ponudila i kupio sam ga jer se nikako ne mogu zasititi kamenih detalja. Stoga ih i imam puno oko kuće”, govori nam je Čarli, dodavši kako umjetničku žicu posjeduje i njegova supruga Radica koja dosta slika, najviše masline.