"Ovo je najbolja knjiga o Isusu koju sam ikad čitao, vjerojatno najbolja knjiga o Isusu u cijelom 20. stoljeću", tvrdi jedan od recenzenata prof. Lewis B. Smedes, jer kako tvrdi drugi recenzent Walter Wanegrin, "pod Yanceyevim vjernim okom Isus postaje ljudsko i božansko biće, prisutan i u biblijskim tekstovima i u našem životu". 

Što je to učinio Yancey, jedan od najvećih kršćanskih propovjednika 20. stoljeća, kako je ustvrdio glasoviti Billy Graham, da je u poplavi knjiga o Isusu u posljednjih dvadestak godina svoja razmišljanja učinio tako neodoljivim da neki tvrde kako su u rukama držali knjigu koja je "stubokom promijenila njihovu duhovnost"? Sam tvrdi kako, inače, piše knjige "za sebe", tj. da riješi ono što ga muči, ono za što nema odgovora. 

U poglavlju (sada vremenski podudarnom i aktualnom) o Isusovu uskrsnuću, Yancey se, primjerice, otvoreno pita je li se taj izvanredni i senzacionalni događaj u svjetskoj povijesti uistinu i dogodio. "Je li se stvarno zbio ovaj događaj bez kojeg je naša vjera beskorisna? Kako možemo biti sigurni da se zbio", pita se on. 

"Oni koji odbacuju Isusovo uskrsnuće skloni su prikazati učenike na jedan od dva načina: ili kao lakovjerne neotesance slabe prema pričama o duhovima ili kao lukave zavjerenike koji su smislili zaplet uskrsnuća kao način da pokrenu svoju novu religiju. Biblija pokazuje potpuno drukčiju sliku", kaže on i dodaje da "što se prve teorije tiče, evanđelja prikazuju Isusove sljedbenike kao osobe najsumnjičavije prema glasinama o uskrslom Isusu". 

"Jedan od učenika, 'nevjerni Toma', stekao je glas kao skeptik, ali su zapravo svi učenici pokazali nedostatak vjere. Nitko od njih nije povjerovao neobičnim izvještajima koje su žene donijele o praznom grobu; 'tlapnjom' su iz nazivali. 

Čak i nakon što im se Isus osobno javio, kaže Matej, 'neki posumnjaše'. Jedanaestoricu, koju je Isus ukorio za tvrdoglavo odbijanje da povjeruju, teško da možemo nazvati lakovjernima", piše Yancey. 

"Druga teorija, o zavjeri, propada kod pobližeg ispitivanja, jer ako su učenici odlučili smisliti besprijekornu priču da posuži za prikrivanje, onda su bijedno promašili. Chuck Colson, koji je sudjelovao u uzaludnom prikrivanju poslije provale Watergate, kaže da prikrivanje funkcionira samo ako svi sudionici sačuvaju jedinstvenu uvjerljivost i kompetentnost. To učenici nikako nisu mogli. 

Evanđelja pokazuju da su se učenici skutrili u zaključanim prostorijama, bojeći se da se ono što se dogodilo Isusu može dogoditi njima. Suviše uplašeni da bi prisustvovali pokopu, prepustili su skupini žena da se pobrinu za njegovo tijelo. 

(Ironija je što se Isus zalagao da prednost pred subotnjim zabranama imaju milosrdna djela, a žene su poslušno čekale do nedjelje ujutro da završe postupak balzamiranja.) Učenici su djelovali potpuno nesposobno da krivotvore uskrsnuće ili da svoj život stave na kocku krađom njegova tijela; niti im je takvo što palo na um u stanju očajavanja", piše Yancey. 

"Prema svim čitanjima evanđelja, žene su bile prvi svjedoci uskrsnuća, činjenica koju nijedan zavjerenik u prvom stoljeću ne bi smislio. Židovski sudovi nisu primali svjedočenje ženskih svjedoka. Namjerno prikrivanje svratilo bi pozornost na Petra ili Ivana, ili još bolje Nikodema, a ne da se oslanja na izvještaje žena. 

Kako su evanđelja pisana nekoliko desetljeća poslije ovih događaja, pisci su imali dovoljno vremena da isprave takvu anomaliju - ako, naravno, nisu smišljali legendu, već zapisivali jasne činjenice", tvrdi Yancey. Također, kaže kako bi zavjera "izvršila promjene u svjedočenju prvih svjedoka": jesu li bile dvije ili samo jedna osoba obučene u bijele haljine? Zašto je Marija Magdalena zamijenila Isusa s vrtlarom? Je li bila sama ili sa Salomom i drugom Marijom? 

"Izvještaji o otkriću praznog groba zvuče uzbudljivo i nepotpuno. Žene su se vraćale 'sa strahom i velikom radošću', kaže Matej, a Marko kaže: 'spopade ih strah i trepet'. Isus se ne pojavljuje dramatično, na dobro režiran način da uguši sumnje; prvi izvještaji izgledaju mršavi, tajanstveni i zbunjujući. 

Svakako bi zavjerenici obavili bolji posao u opisivanju onoga za što bi kasnije tvrdili da je ključni događaj u povijesti", konstatira Yancey i dodaje da evanđelja ne prikazuju Isusovo uskrsnuće kao što to čine apologeti, s argumentima uredno složenima da se dokaže glavna misao, već prije kao šokantnu pojavu koju nitko nije očekivao, a najmanje Isusovi zastrašeni učenici. 

"Prvi svjedoci reagirali su onako kako bi reagirao svatko od nas - kao što bih ja postupio kad bih na zvonjavu otvorio vrata i iznenada ugledao svog preminulog prijatelja Boba kako stoji na ulazu: sa strahom i velikom radošću. Strah je refleksna ljudska reakcija na susret s natprirodnim. Ali je strah nadvladala radost, jer je vijest koju su čuli bila isuviše lijepa da bi bila istinita, pa ipak tako lijepa da je morala biti istinita. Isus je živ!", piše Yancey i tvrdi kako je, zapravo, postojala zavjera, ali nju nisu pokrenuli Isusovi učenici, nego vlasti koje su se morale suočiti sa zbunjujućom činjenicom praznoga groba. 

"Mogli su zaustaviti sve te divlje glasine o uskrsnuću samo da su ukazali na zapečaćen grob ili pokazali tijelo. Ali pečati su bili polomljeni, a tijela nije bilo; zbog toga je postojala jasna potreba za službenim planom djelovanja. Dok su žene još trčale da izvijeste o svojem otkriću, vojnici su uvježbavali opravdanje, svoju ulogu u planu popravljanja štete. Vojnici koji u stražarili pred Isusovim grobom bili su jedini očevici najvećeg čuda u povijesti. 

Matej kaže da su, kad se zemlja potresla i kad se pojavio anđeo sjajan kao munja, popadali kao mrtvi. Ali ovdje je jedna zaprepašćujuća činjenica: kasnije tog poslijepodneva, vojnici, koji su vlastitim očima vidjeli dokaz njegova uskrsnuća, svoju su priču promijenili u laž, ponavljajući riječi svećenika da 'noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga'. Ovaj je izgovor svakako imao nedostataka (golemi kamen otkotrljan, a da se nitko ne probudi? Kako su mogli znati da se radilo o učenicima ako su spavali?), ali bar za stražare nije nije bilo opasnosti", piše Yancey i dodaje da, kao sve u Isusovu životu, uskrsnuće je izazvalo različite reakcije. 

"Oni koji su vjerovali, preobrazili su se; nadahnuti nadom i hrabrošću pošli su promijeniti svijet. Oni koji nisu vjerovali, našli su načine da zanemare i najjače dokaze. Isus je to prorekao: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane'", piše on u poglavlju o Kristovu uskrsnuću.

NAPOMENA: Tekst je pisao novinar Darko Pavičić prije skoro deset godina