Kako neslužbeno doznajemo od naših izvora s HRT-a, sportski novinari s javne televizije prijete ubojstvom svome šefu, ravnatelju Goranu Radmanu, jer su užasno nezadovoljni uvjetima rada. Novinar Drago Čosić, međutim, demantira prijetnje smrću, ali ne skriva nezadovoljstvo u kojima radi sportska redakcija.

-Nas dvadeset i nekoliko novinara sportske redakcije svaki tjedan moramo napraviti maksimalno jedan prilog, jer prijenosa uživo skoro da ni nemamo. Nikad se ne možemo dogovoriti tko će od nas doći na posao da bi napravio taj prilog, a Radman nam stalno ponavlja da dogovora mora biti. Ali kako da mi podijelimo taj zahtjevan posao s ovoliko malo kadra? – pita se Čosić koji je posljednji sportski prilog napravio u rujnu prošle godine, a zadnju utakmicu koju je prenosio, odvijala se početkom ljeta na Mundijalu u Brazilu.

Novinarka Mila Horvat ističe da je premalo novinara da bi stigli sve obaviti u tako kratkom roku.

-Mi svake četiri godine, pratimo Svjetsko prvenstvo u nogometu i Olimpijske igre. Strašan je to tempo, stresa ima kao da sami igramo utakmice, jedino je sreća da nam Milan Bandić daje svoj službeni automobil za odlazak na teren i snimanja. Sramota je za ovu TV kuću, da Bandić mora rješavati naše probleme, jer da njega nema, bojim se, ne bi bilo ni sportskog programa na HRT-u. Sad kad je on uhićen, pitanje je hoće li sporta na nacionalnoj televiziji uopće biti – naglašava Horvat.

Na našu opasku da sporta, i ovako, na HRT-u uopće nema, osim jedne utakmice Lige prvaka, Horvat ima spreman odgovor.

-Istina je to, ali kako da mi tu jednu utakmicu Lige prvaka pokrijemo sa samo dvadeset i kusur novinara – pita se Horvat koja se nada da će Radman sportskoj redakciji HRT-a uskoro pridodati barem još tridesetak novinara kako bi im posao s napaćenih grudi, barem malo opao.

Novinar Viki Ivanović toliko je nezadovoljan manjkom osoblja u sportskoj redakciji HRT-a da razmišlja otići na neku privatnu televiziju da se, kako kaže, dobro odmori.

-Čuo sam da je tamo puno lakše. Mi, recimo, stalno moramo putovati po svijetu, od Brazila, preko Južne Amerike do Australije, a oni na Areni i Sport Klubu uopće ne gibaju iz redakcije. Normalno da je tako lakše. Znate i sami kako je teško doći u Fortalezu ili neki drugi svjetski grad, a uopće ne znaš ni gdje se tamo ide vani, ni što se jede, a ne možeš nikoga pitati, jer mi u sportskoj redakciji HRT-a ne pričamo najbolje svjetske jezike što se jasno vidi kada izgovaramo imena nogometaša – nabraja probleme Ivanović.

Mićo Dušanović također pršti nezadovoljstvom. U 13 godina prenosio je čak dva sportska događaja. Nevjerojatan je to tempo. Prvo finale Ivaniševića u Wimbledonu, pa odmah potom nakon desetljeća i pol, finale Čilića na US Openu.

-Jedva sam se odmorio od Goranovog finala, kad li ono Marin došao do završnice, i ja jadan opet moram radit – slomljen je Dušanović.

Kako doznajemo, sportska redakcija HRT-a potpisala je peticiju u kojoj zahtjeva od Radmana da hitno zaposli još minimalno dvadesetak sportskih novinara, jer će inače, kako tvrde, otići na bolovanje da smanje štetu od mobbinga. Potpisnici peticije  za sad su Drago Čosić, Marko Šapit, Viki Ivanović, Mićo Dušanović, Stjepan Balog, Robert Jelečević, Mihovil Horvat, Mila Horvat, Hrvoje Hrengek, Lana Banely, Mirna Zidarić, Daniel Križ, Bruno Kovačević, Damir Salamon, dok drugi nisu stigli, jer posljednjih tri mjeseca nisu došli na posao nijedan dan, jer nisu imali što radit.

Podsjetimo, Radman je tijekom Mundijala već donekle udovoljio željama sportske redakcije. Dobili su pojačanje u vidu Saše Sušeca i Krešimira Čampe. Osim njih, na terenu su bili i sportski novinari HRT-a, ali s radija, poput Marka Šivka, Srđana Fabijanca i Davora Lulića.

Ali kako se čini, ni ta pojačanja, nisu umanila nezadovoljstvo sportskih novinara HRT-a količinom posla kojeg obavljaju.

(NAPOMENA: Radi se o šaljivom sadržaju Dubrovačkog dnevnika, kojemu je cilj zabaviti, nikako uvrijediti nečija uvjerenja, a za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama avizajte svog liječnika ili ljekarnika)