Bolujem od manične depresije, odnosno bipolarnog poremećaja. Nitko mi u obitelji nije bolovao od mentalnih tegoba. Simptomi su mi se pojavili nakon rođenja prvog djeteta. U početku sam mislila da je riječ o postporođajnoj depresiji. Pogotovo jer sam nedugo nakon poroda opet zatrudnjela, i rodila i drugo dijete.  

Simptomi nisu prestali pa sam se javila psihijatrici. Na početku liječenja mi je kazala da mi nije ništa ozbiljno, samo da mi treba vremena za sebe da se rekuperam. Naravno da s dvoje male djece nisam imala vremena, jer sam i radila u turizmu. Posao me nije umarao, čak sam na njemu punila baterije, osjećala se korisnom i zadovoljnom. Valjda zato jer sam na poslu dobivala povratnu informaciju da su turisti zadovoljni. Kod kuće, međutim, tako nije bilo. Bez obzira koliko sam davala, kao da je uvijek bilo malo. 

To je trajalo tako neko vrijeme dok nisam dobila, kako ja to nazivam, nervni slom. Bila sam totalno u nekim oblacima, skroz izvan sebe, pokupila me je Hitna pomoć. To je bila moja prva hospitalizacija. Vrištala sam, dali su mi injekciju da se smirim. Spavala sam dugo. U toj prvoj teškoj hospitalizaciji najveću podršku mi je pružila jedna moja prijateljica kojoj sam do groba zahvalna. Svaki dan mi je dolazila u bolnicu i pomagala oko svega. I ne samo da mi je pomagala na taj način, nego i financijski. Ne možeš vjerovati da postoje takve osobe koje su ti u najtežim trenucima u stanju dati bezuvjetnu podršku. 

Puno hospitalizacija 

Nakon te prve hospitalizacije bila sam dugo na bolovanju, više od godinu dana. Odlazila sam često na Komisiju, bilo je govora i o odlasku u invalidsku mirovinu, ali nikako nisam htjela, jer bi me to tek pokopalo. Na kraju sam se uspjela vratiti na posao, iako me u početku bilo jako strah kako opet ići među ljude. Ali nekako sam se refala, valjda jer sam jako voljela svoj posao, iako ga danas više ne radim. 

U međuvremenu sam imala puno hospitalizacija, posebno u fazama jake depresije koja se izmjenjivala s maničnim ponašanjem. Ta depresija je bila toliko jaka da nisam mogla ustati iz kreveta, a kada bih nekako uspjela, osjećala bih se paralizirana. U tim teškim fazama depresije po cijele bih dane razmišljala o samoubojstvu. Imala sam nekoliko pokušaja samoubojstva. 

Misija nije gotova 

Sjećam se tih pokušaja, a u jednom od njih, unatoč činjenici da sam popila cijelu kutiju tableta za smirenje, probudila sam se i više nisam mogla zaspati. U tom sam trenutku osjetila neku vrstu prosvjetljenja. Okrenula sam se prema nebesima i zavapila: 'Dobro Bože, shvatila sam da moja misija nije gotova'. I od tog trenutka, stvari su nekako krenule prema boljem, ne znam ni sama kako. 

Nego da se vratim na samu dijagnozu. Često sam se pitala zašto mi se to dogodilo, koji su uzroci. Psihijatrica mi je kazala da je mentalna bolest baš kao i svaka druga. Nekome se dogodi ovo što se dogodilo meni, a nekoga zadesi štitnjača ili neki drugi problem. Nema pravila. Iščitala sam nevjerojatno puno stručne literature o ovom mom stanju i tražila sam svakakva rješenja, među ostalim, i alternativna. No ono što nekome pomaže, drugome neće, i obratno. Bolest s tisuću lica. Mučila su me i pitanja o smislu života. Čemu sve ovo mučenje? Prvo škola, kasnije posao, a na kraju mirovina od koje ne možeš živjeti. Puno sam čitala knjige o samopomoći, neke su mi dobro došle, neke ne. 

Teško je i kad nemaš razumijevanje unutar obitelji. Njima je moje stanje jako apstraktno. Znala sam otići u bolnicu samo da se odmorim od obiteljske situacije. Nije da ih kritiziram, znam da im nije lako shvatiti. Često i hoće pomoći, ali ne rade to na dobar način. Kako se ono kaže: 'Put u pakao je popločan dobrim namjerama'. 

Inače, sada sam više-manje stabilno. Pijem terapiju i zadovoljna sam s lijekovima. Čak nemaju previše nuspojava. Sad sam možda malo u povišenom raspoloženju, ali u granicama normale. Obavljam svakodnevne stvari. Puno mi pomažu odlasci u udrugu Lukjernica. Oni su moja prava obitelj. Svima koji imaju ovakve ili slične probleme kao ja savjetujem da obavezno piju terapiju, da idu na grupnu terapiju, da se jave Lukjernici, dnevna bolnica je isto dobra. Jako znači otići tamo gdje ljudi dijele svoja iskustva. Upravo zato pristala sam ispričati svoju priču da se smanji stigma prema osobama koje se bore s mentalnim poteškoćama. Nažalost, nisam je ispričala pod svojim imenom, da svoju obitelj zaštitim, jer im ne bi bilo drago. A što je to nego stigma? Danas je ona ipak prisutna puno manje nego što je bilo u vrijeme kada su mi se pojavili prvi simptomi, ali još uvijek smo daleko od dana kada će se na mentalno oboljele gledati kao na druge bolesti. Sa suosjećanjem i razumijevanjem, a ne stigmom i osudom. Ova moja ispovijest samo je mali koračić prema tom neminovnom putu.