Gledam se u ogledalo i sretna sam. Nisam sigurna da sam ikad bila ovako sretna. Zapravo sam ekstatična. Vidim si grudi. Nisam luda, evo ih, tu su. Okej, minijaturne su, ali počele su. Rastu.

Kad sam počela piti hormone prvo sam počela s blokatorima. Dvije tablete dnevno. Oni blokiraju hormone mog biološkog spola. Muškog. Nakon mjesec dana dobila sam zeleno svjetlo da počnem piti hormone spola kojeg osjećam svojim. Ženskog. Jedna tableta dnevno.

Prvih mjesec dana bilo je stravično. Šorale su me depresije, promjene raspoloženja, nisam imala energije nizašto. A onda je polako postajalo bolje. Počela sam primjećivati predivne promjene na svome tijelu. I to ne samo grudi, koje su postajale sve veće. Dlaka je bilo sve manje i bile su sve rjeđe. Koža mi je postajala mekša. Moje tijelo je napokon počinjalo izgledati onako kako sam se ja osjećala.

Otada je prošlo godinu i pol. Danas se zovem Luna, imam 23 godine, volim kratke suknje s džepovima u koje mogu gurnuti ruke, nedavno sam si kupila prve štikle od 10 centimetara i skužila da uopće nije tako strašno hodati u njima, od šminke uglavnom nosim samo maskaru, tipovi mi se stalno upucavaju preko fejsa, živim s tri cimerice, kad sam ukočena pred nekim imam jako visok glas, kad se opustim postaje nešto dublji, previše se gledam u ogledalo, prvo vrijeme tranzicije mi je trebalo sto godina da se spremim za van jer sam stalno fascinirano buljila u ogledalo, imam celulit, nosim push-up, piše Luna za Telegram.

Nježne crte lica

Ljudi oko mene nemaju pojma da sam transrodna osoba. Neki ni ne znaju razliku između transvestita i transrodne osobe. Transvestit se oblači u suprotni spol zbog užitka, posla, nastupa… Transrodna osoba je osoba koja je rođena s obilježjima jednog spola, ali se ne osjeća tako. I ne želi da je se tako doživljava. Oni kojima ne odlučim reći da sam trans to uopće ne kuže. Stvar je u mojim crtama lica, imam sreće jer su nježne.

Sad će vrlo vjerojatno dvije od moje tri cimerice napokon saznati da sam transrodna. Uselile smo zajedno prije mjesec i pol, jednoj sam rekla odmah, za druge dvije sam čekala pravu priliku. Pretpostavljam da je i ova dobra.

Mrzim svoju bradu. Još uvijek mi raste i još uvijek je moram skoro svako jutro brijati. Uvijek se kuže te male, glupe točkice. Prezirem ih. Jedva čekam trenutak kad ću imati dovoljno love da si platim dobar laser da ih zauvijek ubijem.

Studiram na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sociologiju i informacijske znanosti. Tamo sam se, dosta teatralno, outala u siječnju ove godine. Bio je početak zimskog semestra, listopad 2014.. Na kolegiju Sociologija roda prijavila sam seminarski rad pod naslovom Biti trans u Hrvatskoj. Tada sam se na faksu još uvijek predstavljala kao dečko, a prezentaciju sam trebala održati na kraju semestra.

Taj dan sam obukla platnene crne vansice, narančaste štrample na točkice, crnu suknju, bijelu anime majicu, crni pleteni cardigan i karirani bordo šal. Stala sam pred profesoricu i studente, njih 30-ak, i predstavila se kao Luna. Ispričala sam im sve o svojoj tranziciji.

O tome kako nisam kao klinka, odnosno tada klinac, u početku kužila da sam drugačija. Kako sam rođena i odrasla na Korčuli gdje smo se svi klinci, dečki i cure, igrali zajedno vani; jedan dan puškama, drugi legićima, treći barbikama. Nije bilo nikakvih pravila. Zato dugo nisam osjećala da sam ikako ograničena spolom, nitko me nije tjerao u neku ulogu, nisam imala što propitkivati.

U krivoj grupi

Ali, što sam bila starija, kako se počeo događati pubertet i fizičke promjene, tako sam počela shvaćati da se ne osjećam dobro u ulozi koja se od mene očekuje. Smetala su me sve češća razdvajanja na muške i ženske, osjećala sam da nisam u pravoj grupi.

Ispričala sam im kako sam počela guglati. Kako mi je trebalo nešto da definiram svoje osjećaje. I jedino što ih je savršeno definiralo bila je transrodnost. Sad kad sam znala što je, bilo je samo pitanje što ću s time napraviti.

Prezentacija seminara, koja inače traje 15-ak minuta, ovaj put je trajala sat vremena. Odgovarala sam na sva moguća pitanja, ljudi su bili predivni i znatiželjni, a ja sam se osjećala najbolje na svijetu. Na kraju sam dobila ogroman pljesak. Bilo je predivno napokon se osjećati kao osoba koja sam oduvijek trebala biti.

Iako, moji roditelji se vjerojatno ne bi složili.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.