Kako je došlo do suradnje s jednim od poznatijih filmskih redatelja na ovom području Dejanom Aćimovićem, kako članovi Silentea uspijevaju uskladiti život i posao na relaciji Dubrovnik-Zagreb te što očekuju od novog singla 'Još jednom' samo su neka od pitanja koja zanimaju njihove obožavatelje, a odgovore na sva ta pitanja i još više njih dao je Sanin Karamehmedović u intervjuu za Dubrovački dnevnik.

Vi ste počeli svirati i stvarati pod imenom Silent. Kako je došlo do promjene u Silente?

Tako je, dugo smo bili Silent. Jos uvijek smo, na neki način... Ali Silent je izrastao u Silente. I doslovno i simbolično. Promijenilo se ime benda, ali promijenili smo se i mi, i kao glazbenici i kao ljudi. Sve je to dugo trajalo, barem 5-6 godina, bilo bi čudno da se nismo promijenili. S druge strane, toliko se stvari tu izdogađalo, pjesme su se izmijenile, puno novih pjesama je napisano, potpuno drugačijih. Promijenili su se i ljudi koji su svirali s nama. Teško je bilo  zvati se Silent kada su neki ljudi koji su bili Silent napustili bend. Ne mislim samo da su oni bili u bendu Silent nego su cijelim srcem bili taj bend, i njegov duh i njegovo lice. Ali stvari su se promijenile onako kako jesu. Činilo nam se prikladno promijeniti ime s obzirom na sve te promjene, a do ideje za Silente došli smo tako što je jedan od medijskih portala krivo napisao ime benda. Napisali su Silente, a mi se oduševili time. Ako nas netko iz navike ili nekih drugih razloga i dalje bude zvao Silent mi ćemo se odazvati, i drago nam je, valjda to znači da su nas poznavali i pratili i prije cijele ove frke oko Terce.

Kako je došlo do suradnje s gospodinom Aćimovićem?

Mi smo Dejana poznavali otprije, ali ni blizu toliko  dobro da bismo ga samo tako pitali da nam radi spot. Imali smo njegov kontakt i iskoristili smo ga. Pristupili smo mu s ciljem da nas savjetuje, da nam preporuči nekoga ili slično. Imali smo i druge planove i kombinacije za snimanje spota, kontaktirali smo i druge redatelje i snimatelje, ali stvar je u tome da je Dejan neuobičajeno reagirao na to. Nije nam govorio kako se snima spot, tko snima spotove ili koliko sve to novaca inače košta, nego je jednostavno rekao da mu pošaljemo pjesmu pa da će vidjeti. Sljedeći dan nas je pozvao na kavu i rekao nam da je osobno voljan raditi taj spot nama jer je poslušao pjesmu i osjetio da tu ima nešto vrijedno. Rekao je da ima svoju uigranu ekipu i opremu i da mu neće bit problem odvojit par dana da napravi to.  Na kraju su se ta dva dana pretvorila u dva mjeseca, njegova uigrana ekipa se znatno povećala i popunila jakim imenima, a naša suradnja prerasla u prijateljstvo.

(Foto: facebook.com)

Kako uspijevate uskladiti obveze banda s obzirom da još uvijek jedan dio banda boravi u Zagrebu, a drugi u Dubrovniku? Predstavlja li to problem?

To i je problem, ali nije toliki. Pa bendovi znaju funkcionirat sa različitih kontinenata, a kamoli na ovako malim relacijama. Mi tako radimo već godinama i naučili smo se snalaziti. Stalno smo u kontaktu, stalno se čujemo i mejlamo. Više se zna tko će što napraviti i kako, a tko što neće.Kao veza na daljinu, loše je, ali izguraš ako valja. Silente je ono što mi radimo i radit ćemo to gdje god bili. U poslijednje vrijeme većina naših poslova odvija se u Zagrebu, tako da smo više tu, uglavnom zbog snimanja albuma i suradnje s Nikšom Bratošem.

Počeli ste svirati u prostorima stare bolnice odnosno krenuli ste iz kluba mladih Orlando. Koliko vaš uspjeh može pomoći mlađim generacijama?

Da, svi tako krenu. Barem svi koje ja poznajem. Nemam uopće ideju kako bi drugačije bend u Dubrovniku mogao započeti. Možda neke privatne garaže ili nešto slično, ali teško je i to.  Došli smo u Klub Orlando bez ičega i rekli da imamo bend. Od opreme smo imali ravno dvije gitare i jedno pojačalo. Na to jedno pojačalo smo spajali obje gitare, tako da je to pojačalo krepalo.  Uglavnom, dali su nam prostor koji smo dijelili s drugim bendovima, ali unutar tog prostora bio je set bubnjeva, bio je u raspadu, ali za nas i više nego dovoljan. Još nešto opreme je bilo tu, ali ne sjećam se točno više. Znači, dobili smo prostor koji ne plaćamo, struju koju ne plaćamo i nešto opreme za sviranje, također besplatno. Pa gdje to ima?  Sada vidimo, kada smo probali svirati u Zagrebu, koliko je to nestvarna usluga zapravo. Nema šanse ovdje pronaći takvo nešto. I još smo mogli unutar samog kluba održavati žive svirke.  Tako da svaka čast Udruzi mladih Orladno i hvala im.

A što se tiče našeg uspjeha, nisam siguran o kojem se uspjehu tu radi? Pa mi smo tek počeli i ima tu još hrpa posla i razvijanja. Valjda ćemo jednom biti dovoljno veliki da pomognemo i nekome drugome, ali za sada još uvijek ljudi nama pomažu.

Jeste li zadovoljni reakcijom publike na vaš prvi singl „Terca na tišinu“?

Naravno da smo zadovoljni, prezadovoljni i oduševljeni. Pa kako ne bismo. Kad smo imali oko šest tisuća pogleda na YouTube-u, trebalo je maknuti video da bi se stavila bolja kvaliteta snimke, ali i izgubiti te poglede i krenuti od nule s većom kvalitetom.  Bila je priča kao „Ma jesi lud, pusti kvalitetu, pa to je šest tisuća pogleda!“ A vidi sada. Ne mora to ništa značiti, ali eto, fora nam je.

Što očekujete od drugog singla „Još jednom“?

Pa barem da ponovimo uspjeh Terce. Ali teško je reći što očekujemo kada nismo ni ovo do sada očekivali. Po nekoj logici drugom singlu bi trebalo biti lakše jer je Terca već probila put do šire javnosti? Ali opet, postavila je i neka očekivanja od nas, tako da nismo sigurni. Kakogod, „Još jednom“ izlazi uskoro, kroz nekih desetak dana i mi ne možemo dočekati. U isto vrijeme izlazi i video spot za „Još jednom“ koji smo snimali nedavno u Dubrovniku.  Mislim da će oni koji su nas pitali zašto bend iz Dubrovnika snima spot u Zagrebu sada biti zadovoljniji. Bit će napretek Grada u spotu, ali na neki novi način.

Postoji li doza straha u Vama s obzirom da ste nekako preko noći postali poznati široj hrvatskoj javnosti?

Podigla se velika prašina oko svega ovoga još i prije nego što je spot pušten. To je toliko brzo raslo da nas je uhvatio strah, strah oko toga hoćemo li isporučiti to što se reklamira. Jesmo li uspjeli u tome ili nismo, to će drugi reći bolje od nas, ali ono što je za nas bitno i što želimo naglasiti  jest sljedeće: Dakle, kada se prašina spusti i ostanemo sami,  bez Aćimovića, Bratoša i drugih, nadamo se da će ljudi uspjeti vidjeti da iza svega toga stojimo ipak mi, naš trud i naše vrijeme, i da će nas zavoljeti onakve kakvi jesmo, bez popratnih sadržaja.

Čija podrška Vam je trenutačno najvažnija?

Naših najbližih valjda, obitelji i prijatelja. Svaka nam podrška puno znači i svi mogu pomoći. Nebrojeno usluga smo morali tražiti naokolo, a trebat će nam ih još. Uglavnom,  hvala svima, teško bismo sami sve ovo odigrali.

Kako Vam je bilo nastupati ispred Katedrale? To jest kakav je osjećaj bio izaći pred publiku kojoj ste bili poznati još od Vaših početaka?

Osjećaj – najbolji.  Takva bura je puhala i tako je bilo hladno da je gotovo bilo nemoguće svirati, barem ne kako treba. Ali kad vidiš sve te ljude koji cvokoću i smrzavaju se, ali ne odlaze, a još mi po navici uspijemo zakasniti, stvarno osjećaj je fenomenalan. Sve su nam to prijatelji i ljudi koje volimo.  I naravno da se osjećamo povezaniji s ljudima koji su nas slušali prije „Terce“.  Oni su se naslušali svakakvih naših svirki, uživali na onim dobrima, a pretrpjeli one katastrofalne. Svejedno bi nas oni pohvalili i gurali naprijed. E to je valjda ljubav? A možda je i pristojnost. U svakom slučaju, dobro je.

Sad kad ste postali poznati, 'bare' li Vas obožavateljice, odnosno obožavatelji?

Ne baš. Sramežljivi su to neki obožavatelji. Kakav bend takvi i fanovi.

Singl 'Terca na tišinu' trenutačno na YouTube-u broji skoro 180 tisuća pogleda, a što je najvažnije taj broj je u stalnom porastu.

Zahvaljujemo se Saninu Karamehmedoviću na razgovoru, a ekipa Dubrovačkog dnevnika želi i puno sreće u daljnjem radu.