Kada si počela trenirati košarku?

Svoje prve košarkaške stope napravila sam u 4. razredu u osnovnoj školi Ivana Gundulića, a trener mi je bio Samir Bajramović. Nakon godinu i par mjeseci  su me odlučili prebaciti u ženski košarkaški klub „Ragusa“ gdje i dan danas treniram već 5 godina. Treneri su mi Zdravko Kitin i Cvjetana Matić.

Kada se rodila ljubav prema košarci?

U početku sam trenirala jako puno sportova. Bavila sam se i borilačkim sportovima, išla sam u muzičku školu, ali uvijek sam bila na toj rečenici „lopta je moj život“. Skoro svaki dan sam išla na igralište da bi igrala s prijateljima košarku, onda sam vidjela u školi da i druge cure igraju pa sam i ja odlučila počet igrati košarku.

Koliko dnevno treniraš i koliko treninzi traju?

U ljetnom periodu imamo pauzu otprilike dva – tri tjedna, ali inače dnevno treniramo dva puta, a u zimskom periodu kako još imam i školske obaveze treniramo uglavnom jednom dnevno, nekada i dva puta. Trening dnevno traje od jednog i pol sata, a ponekad i dva sata.

I bude li jako naporno?

Pa nekada treninzi znaju biti, amo reći, dosadni, ali naravno nijedan trening nije dosadan i beskoristan. Nekad se umorim, a nekada i ne toliko.

Smeta li košarka tvojim školskim obvezama?

Kako sam krenula u srednju školu više sam se ohrabrila u vidu sporta i škole. Putujem svaki vikend, ostajem po dva dana negdje i uvijek se vraćamo u ponedjeljak ujutro i ako imam neka ispitivanja ili testove profesori uvijek popuste jer znaju da sam dio ženskog košarkaškog kluba, tako da njima to nikako nije problem.

 Je li te cure iz kluba podržavaju, ipak si najmlađa u timu?

Pošto sam najmlađa u timu uvijek postoji ta neka podrška koju jako cijenim jer me njihova podrška dovela do ovakve pozicije da imam tu čast trenirati u seniorskoj ekipi. Prije utakmice me uvijek ohrabruju i tijekom utakmice, naravno. Kada napravim grešku one uvijek govore „nema veze, bit će bolje, nastavi“

Kada si u igri, koju poziciju igraš?

Moja trenutna pozicija je broj jedan ili tzv. playmaker. Nadgledam cijelu igru te odabirem koji će se napadi realizirati, ustvari sastavljam napade tijekom cijele utakmice.

Prije nekoliko dana si pozvana na pripreme kadetske reprezentacije Hrvatske, kakav je osjećaj?

Igrati za Hrvatsku reprezentaciju je, naravno, jako lijep osjećaj. Čast mi je da sam pozvana jer stvarno sam se trudila da to postignem. U ovih svojih 5 godina treniranja jako sam puno i naporno radila za to. U reprezentaciji igra nekoliko cura koje od prije poznajem i bit će mi lijepo igrati s njima.

Kada se pripreme održavaju i gdje?

Pripreme počinju 26. lipnja u Slavonskom Brodu, traju otprilike mjesec – mjesec i pol dana. Imamo Europsko prvenstvo u Udinama u Italiji koje traje 10 dana.

Je li bilo nekih ozbiljnijih ozljeda tijekom godina treniranja?

Tek kada sam počela trenirat, dok sam se još sastavljala s loptom, bilo je jako puno ozljeda ruka i prstiju. Ali sada kako sam starija i imam više hrabrosti što se tiče igre, imam sve manje ozljeda, a i nadam se da će ih i u budućnosti biti što manje.

Koliko dugo su trajali oporavci od ozljeda?

Oporavak bi trajao otprilike 4 tjedna, što je, naravno, svaki put usporavalo moju igru, ali kada bi se nakon ozljede vratila na trening, trenirala sam što napornije, što više i što jače da se što  brže vratim u formu.

Postoji li trema ili strah pred utakmicu?

Prije svake velike ili bitne utakmice postoji trunčica treme, ali uvijek su tu kolegice iz kluba koje me podržavaju i ohrabruju, tako da uz njih kada dođem na teren trema nestane.

Imaš li neku sretnu stvar ili odjevni predmet koji ti 'pomaže' u ostvarenju ciljeva?

Kada imam bitne utakmice, kao nedavno jedna u Zagrebu uvijek obučem jedne bijele čarape koje su malo rasparane i one su mi uvijek na svakoj utakmici donijele sreću da jako dobro igram.

Planiraš li se u budućnosti baviti košarkom profesionalno, možda i u Americi?

Kako sam sada dobila taj poziv za reprezentaciju, to me sve više 'gura' da se počnem profesionalno baviti košarkom. Želim to oduvijek, ali da se nastavim profesionalno baviti ne znam koliko bi uspjela u Hrvatskoj. U nekim planovima mi je i da se odselim u neki veći grad nakon srednje škole, jer bi tako imala više mogućnosti, pa tko zna možda i u Ameriku. To bi svakako bilo veliko priznanje za mene i moj trud.

Što tvoji roditelji kažu na sve to, česta putovanja i izostanci iz škole?

Roditelji su mi najveća podrška. Kada sam imala teške trenutke, na primjer kada sam htjela prestat trenirat jer mi je dosadilo, oni su bili tu za mene i podupirali me u svakom trenutku. I za kraj bih htjela samo reći da se radom i trudom sve može postići, snovi za koje mislimo da je nemoguće ostvariti baš tada mogu! I treba se uvijek truditi biti bolji. A najveća podrška je svakako sami Bog.

Ana Kusalo