S obzirom na to da je čovjek društveno biće, postavlja se pitanje kako dugotrajna izolacija utječe na mozak te hoćemo li se znati ponašati u socijalnoj situaciji kada se stvari vrate u normalu?

Ljudi su iznimno društvena bića. To je očito iz načina na koji živimo, ali ključan dokaz je skriven u našoj lubanji, piše BBC.

Postoji veza između veličine mozga primata i veličine zajednice koju može stvoriti: što je veći mozak, to je veći društveni svijet. Ljudi formiraju najveće grupe od bilo kojeg primata, u prosjeku sa 150 pojedinaca. To je tzv. Dunbarov broj, a odnosi se na rezultate istraživanja britanskog antropologa Robina Dunbara.

Zanimljivo je da se broj 150 pojavljuje u tom smislu i kada se radi o primjerice optimalnoj gornjoj granici crkvene kongregacije i prosječnom broju kontakata na društvenoj mreži.

Jedno objašnjenje je da socijalizacija uključuje mentalni napor. Kako bi uspješno navigirali interakcijama s drugim ljudima, potrebno je imati na umu mnoštvo informacija: osim osnovnih informacija o oosobi s kojom razgoravamo, dobro je prisjetiti se detalja iz njihovih života, njihove želje, aspiracije, strahove, odnose i tako dalje.

Do mnogih neugodnih situacija dolazi kada se poremete te informacije. Primjerice kada pitate prijatelja koji je nedavno dobio otkaz kako mu je na poslu ili kada se žalite kako su djeca dosadna i naporna nekome tko će uskoro postati roditelj.

Kratkoročno, manjak socijalizacije može smanjiti mozak.

Njemački znanstvenici otkrili su da su se mozgovi devet istraživača koji su živjeli na Antarktici 14 mjeseci smanjili do kraja ekspedicije usporedbom MRI slika napravljenih prije i polije puta, prenosi RTL.

Psihologe zapravo ne brine s koliko smo ljudi u kontaktu, već se istraživanja fokusiraju na to kako pojedinci gledaju na svoju situaciju. Samoća je stanje kada je osoba sama, ali nije usamljena. Usamljenost je veoma drugačija zvijer zbog koje se čovjek osjeća izolirano i žudi za socijalnim kontaktom.

Istraživanja su pokazala čak i kada usamljeni ljudi imaju priliku za druženje, osjećaj usamljenosti im iskrivljuje percepciju pa, ironično, iako žude za kontaktom, teško im je ostvariti ga.

Tinejdžeri koji preferiraju vrijeme provoditi sami često imaju manju razinu socijalne kompetencije, a istraživanja su pokazala da iako neki ljudi misle da više vole samoću, zapravo uživaju u interakciji s drugima, čak i porpunim strancima.

Redovita interakcija s drugima uči nas pozitivno vrednovati vlastito biće i pomaže nam ispravno razlučiti namjere drugih, što zatim pomaže da imamo pozitivna socijalna iskustva.

Što se tiče onih koji još razvijaju vještine: što su više izloženi podražajima to će bolje naučiti.

"Djeca i tinejdžeri moraju imati interakcije licem u lice jer moraju naučiti mnoštvo društvenih migova i očekivanja koja se događaju kada su u stvarnim životnim situacijama", rekao je psiholog Ty Tashiro.

Istraživanja su pokazala da postoji direktna veza između količine interakcije i razine vještina kod djece. Primejrice, djeca koja imaju braću ili sestre lakše navigiraju socijalnim svijetom. Stoga je uloga škole iznimno važna za razvoj komunikacijskih vještina.

Ipak, postoje i pozitivne strane izoliranosti.

Tashiro smatra da je važno prihvatiti malu količinu društvene anksioznosti i neprilagođenosti jer osoba onda mora pažljivije razmišljati o osjećajima drugih i kako pravilno reagirati u različitim situacijama.

Neil Ansell koji je proveo pet godina svog života u brvnari u planinama Walesa, izoliran od ostatka svijeta, smatra da je potrebno zauzeti ispravan stav.

"Mislim da kada ljudi idu na odmor ili na nekakvo duže putovanje uvijek imaju na umu termin povratka. Zato što u mojoj situaciji nije bilo jasno kada će se stvari vratiti u normalu, samo sam se uronio u iskustvo", rekao je Ansell.

Neizvjesno je koliko će trajati pandemija koronavirusa i moguće je da će ponovno doći do većih zatvaranja zbog porasta broja zaraženih. Stoga je korisno posvjestiti da izolacija ne mora biti najgora stvar koja se može dogoditi, već iz tog iskustva pokušati izvući ono najbolje.