Prošlo je devet mjeseci otkako je legendarni splitski glazbenik izgubio borbu s karcinomom pluća i tek je sada Vesna Dragojević smogla snage za veliki intervju za Gloriju.  

Kako ste se osjećali kad ste doznali da Oliver ima karcinom?

- Cijeli svijet mi se srušio. Po zanimanju sam medicinska sestra i u deset godina rada u bolnicama u Dubrovniku i Splitu nagledala sam se puno takvih slučajeva koji su uvijek završavali najgorim ishodom. Oliverova dijagnoza je za sve nas bila šok. Izuzev kašlja, koji je čest kod dugogodišnjih pušača, nije imao nikakvih tegoba. Štoviše, bio je u odličnoj formi: rekreativno je igrao nogomet, imao je dobar apetit, a čak je i izgledao vrlo svježe. U životu je samo jednom imao ozbiljnijih zdravstvenih problema - kada je 2003. doživio lagani moždani udar, od kojeg se oporavio u ekspresnom roku. Od tog dana više nije popio kap alkohola, a u međuvremenu se i nekoliko puta ostavljao cigareta, koje su mu bile jedini porok.

Kako se nosio s bolešću?

- Oliver je bio super pacijent. Četiri dana nakon što smo doznali za dijagnozu već je primao kemoterapiju, a jedno vrijeme ih je toliko dobro podnosio da je svaki dan mogao odlaziti na probe za koncerte u Spaladium Areni, kojima je krajem godine trebao obilježiti 70. rođendan i 50 godina karijere. U listopadu je pjevao na humanitarnom koncertu Županijske lige za borbu protiv raka, i to mu je, ironijom sudbine, bio posljednji nastup. Ja nisam bila na tom koncertu u splitskom HNK, nisam imala srca gledati ga bolesnog na pozornici. Prvih mjeseci Oliver se sa svojom dijagnozom nosio bolje od mene. Bio je pun optimizma i doista je vjerovao da će se izvući.

Jeste li se uspjeli oprostiti?

- Ne. A i ne znam kako bi to trebalo izgledati. Kako reći da je kraj, da je sve gotovo... Večer prije njegove smrti pozdravili smo se na isti način kao i svaki put u tih mjesec dana dok je ležao u bolnici. Poljubila sam ga i rekla mu da se vidimo sutra, a on je samo blago kimnuo glavom. Unatoč njegovom teškom stanju, ni po čemu nisam mogla naslutiti da je to naš zadnji susret, što me kasnije mučilo jer sam inače vrlo intuitivna. Uoči jednog njegovog puta sanjala sam da mu je nešto palo na automobil - što se idući dan uistinu i dogodilo. Vozio je iza kamiona iz kojeg je iskliznula neka posuda. Izbjegao ju je u zadnji tren.

U kojim vam trenucima posebno nedostaje?

- Kad imam neku novost za prepričati, makar bila riječ o sitnici poput novih zidnih tapeta. Tada se osjećam najosamljenije. No otkako je umro, sanjam ga svaku noć. Ako mu u snu i ne vidim lice, osjećam ga blizu sebe. Puno ljudi me tješi da je on sada na boljem mjestu. Za mene nije. Ovdje mu je familija, glazba, more, brod...

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.