U veljači 2013. objavili su debitantsku pjesmu "Terca na tišinu" s kojom su u rekordnom roku stekli ogromnu hordu fanova.

Sada, točno tri godine kasnije, nakon mnoštvo održanih koncerata, slijedi njihov najveći i najvažniji koncert karijere, onaj u Domu sportova.

O tome, ali i o svim ostalim aktualnostima, zanimljivostima i planovima (između ostalog i onih oko novog, trećeg albuma), popričali su novinari portala Muzika.hr s basistom Saninom Karamehmedovićem.

Prošlo je već više pola godine od izdavanja drugog albuma "Neće rijeka zrakom teći". Misliš li da je uspio nadmašiti "Lovca", barem kada je riječ o reakcijama i komentarima fanova?
Postoji više vrsta fanova. Ima onih koji se pale na "Tercu" i "Još jednom", Tibor im je sladak, rado bi se slikali s Doris i Lorenom pa to stavili na svoj Instagram, ali tu zanimacija uglavnom staje i oni su iz nas izvukli ono što su htjeli, dobru zabavu. Njima "Lovac" ostaje vrh Silentea. Ima i onih koji furaju dublju priču i vežu svoje živote za sve Silente stihove i pjesme.

Takvima bi "Rijeka" trebala biti bolja jer je album puno osobniji i manje je zabavan. Da me netko krivo ne shvati, ja ne vrednujem ljude, samo kažem da to 'nadmašivanje' albuma ovisi o tome što netko od albuma/pjesme želi. U svakom slučaju, priznajem da je "Lovac na čudesa" bacio sjenu na drugi album, a vjerojatno će i na treći. Ima neka ludost na tom albumu koja je izvan naše kontrole.

A kako se uopće nosite s velikim očekivanjima od strane publike koja je u potpunosti izgubila glavu već na prvu loptu kada ste izašli s debitantskim singlom "Terca na tišinu"?
Ne osjećamo više pritisak od strane publike, mi smo zadovoljni brojem i kvalitetom ljudi koji nas prate, nama je ok i da ostane sve ovako. Sumnjam da nam se publika može izgubiti jer, pazi, to je baš solidna hardcore fan baza koja nas brani i kad smo u krivu. Natječemo sami sa sobom, to je drugi par rukava i puno veći pritisak.

Što se tiče autorskog pogleda i pisanja tekstova i glazbe, na koji način se Tibor i ti upotpunjujete?
Slični smo ljudi, iste građe, isto odgojeni. Tako je i s pjesmama. Ne gledamo na tekst i glazbu kao na dvije odvojene stvari. Ok, stihovi su jedno, glazba je drugo, ali mi se bavimo pjesmom. Pjesma se u našem slučaju ne može tako rastaviti na dijelove pa analizirati. Na silu se sve može, ali mislim da ne bi trebalo. Da znam da te pjesme on neće otpjevati, drugačije bi ih napisao.

Ritam glasova i slogova u tekstu odredit će kako će ta pjesma zvučati, a njegovo pjevanje i melodija odredit će značenje teksta. Uglavnom radimo u samoći i materijale si šaljemo kad se nakupi stvari. S tim da sam ja tu u maloj prednosti jer moj tekst čeka samo on, a njegovu pjesmu čeka cijeli bend, a kasnije i raznorazni rokovi koji nam tempo na glazbenoj sceni nameće.

Kada biste se stavili u poziciju da niste zajedno u bendu, koliko bi vam teško bilo ostvarivo kliknuti s nekim drugim u cijelom tom kreativnom procesu stvaranja?
Ne bih radio s drugima, bojim se toga. Mi tu sad malo filozofiramo o procesu stvaranja i sve je to lijepo, ali treba me se uzeti s rezervom jer smo ipak daleko od istine. Samo znam da je to tako kako treba biti, to je ta pjesma. Taj tekst je pisan da ga on dovrši i to je sve jedna velika Silente pjesma koju ćemo mi ostaviti za sobom.

Koji moment u životu bi izdvojio, a da te potaknuo na ozbiljnije bavljenje glazbom?
Kad me prije deset, petnaest godina stariji brat odveo na gitarijadu u Cavtat gdje smo pratili lokalni metal bend Fallout čiji smo logo nacrtali izbjeljivačem na crnoj majici. Bend više ne postoji, gitarijada u Cavtatu više ne postoji, ali još uvijek imam majicu.

Još koncerata je u planu, a između ostalog i u Beogradu ste nastupili na Valentinovo. Kako vas je prihvatila strana publika?
Jaki smo tamo, dugo nas već zovu, ali teško je dobiti uvid u pravo stanje naše popularnosti izvan Hrvatske jer smo prilično medijski razdvojeni. U BiH već neko vrijeme redovito održavamo koncerte, a planiramo i neki 'napad' na Sloveniju uskoro.

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.