Kada netko spomene mitologiju odmah se sjetimo grčke, rimske, pa i skandinavske, ali rijetko kad i slavenske. Čuli smo za Peruna, Mokoš, Velesa, ali skoro ništa o njima ne znamo, no slavenska je mitologija skoro jednako spektakularna kao i ostale. Sve je ove mitove i legende godinama skupljao Zdenko Bašić, idejni začetnik muzeja. On je završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te se među ostalim bavi i ilustracijama knjiga i brojnim drugim projektima.  

Tijekom našeg posjeta Muzeju imali smo sreću da ga sretnemo, pa smo ga odmah pitali otkad je fasciniran slavenskom mitologijom. 

-Obje moje bake odmalena su mi pričale razne priče, a bakina strina je bila vještica – smije se Bašić i odmah objašnjava – Ljudi su išle kod nje, primjerice, na skidanje uroka, pričalo se da je uklela bakine sestre, a kada je umrla, konji nisu mogli pokrenuti kočiju s lijesom, pa su morali doći svećenici baciti žeravicu konjima pod noge. Znači, od najmanjih nogu sam okružen raznim legendama, i tek sam kasnije, tijekom školovanja, shvatio da su mnoge od tih priča čista mašta, ali i da neke imaju uporište u stvarnim povijesnim događajima. Na kraju sam shvatio da, ako te priče ne zapišem, zauvijek će nestati. To je bio početak. 

Crna kraljica 1,2,3 

Dvadeset godina sa svih je strana Hrvatske skupljao zaboravljene priče. Pitamo ga koliko je bilo teško dolaziti do sugovornika, odnosno postoje li neki zapisi.  

-Riječ je o ogromnom poslu, iskreno nije bilo lako. Hrvatska mitologija jako je kompleksna, ponajviše zbog povijesti, gdje su nas stalno osvajali, pa su nam mijenjali običaje, zabranjivali tradiciju. Stoga i dan danas se mnogi po selima boje pričati o tome. Inače, akademik Radoslav Katičić i profesor Vitomir Belaj bili su najveći stručnjaci po pitanju slavenske mitologije, te su mi i njihovi zapisi jako puno pomogli. Zanimljivo je da su legende i mitovi i dalje u dobroj mjeri prisutni u narodu, a dobar dio tih priča nastao je iz povijesnih činjenica. 

Jedna od njih je i Crna kraljica, povijesna ličnost Barbare celjske koja je početkom 15. stoljeća bila žena ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Povijest je spominje kao ženu izuzetne ljepote koja ju je bila spremna koristiti za svoje političke igre, suvremenik papa Pio II opisuje je kao opasnu ženu, a njen život kao razuzdan i heretičan. Uz svog muža i dvadeset najmoćnijih plemića toga doba Barbara osniva legendarni Red Zmaja koji obavezuje sve članove da brane kralja, kraljicu i njihove potomke od svih neprijatelja. Najpoznatiji član tog reda bio je Vlad Tepesh III, oko kojeg se stvara zasebna legenda Drakule. Dječja igra Crna kraljica 1,2,3, u spomen na Barbaru celjsku, očuvala se na našim prostorima sve do danas. 

Povijesna je činjenica i da je austrijska carica Marija Terezija upravo zbog slučaja iz Hrvatske zaustavila progon vještica diljem svog carstva. 

-Ona je zabranila lokalnim sudovima da ubijaju vještice bez potvrde Beča, jer su ondašnji stručnjaci donijeli sud da ta specifična vještica iz Hrvatske nije heretik, nego da njene trave itekako imaju učinak u liječenju određenih bolesti. Prije tog slučaja vještice u Hrvatskoj jako su se proganjale, a ova odluka carskog dvora odlično je dokumentirana u povijesnim knjigama – ističe Bašić. 

Tu su i priče o hrvatskim vampirima od kojih je zasigurno najpoznatiji Jure Grando iz Istre koji je opsjedao naselje Kringe, a u povijesne knjige Europe ulazi kao prvi zabilježeni vampir. Prema legendi, nakon smrti se najprije počeo pojavljivati svećeniku koji ga je pokopao, pa potom i bivšoj supruzi. Njegov teror trajao je 17 godina sve dok mu raspadnuto tijelo nisu proboli kolcem. 

Nisu samo priče spektakularne u muzeju, nego i samo uređenje. Posjetitelj ima osjećaj da se nalazi u bajci. Bašić je ogromnom strpljivošću uredio svaki kutak s pregrštom nevjerojatnih detalja, sami prostori su čista umjetnost. Iako kvadraturom malen, može se jako dugo ostati, jer te okolina usisa, i s velikim gustom ulaziš u svijet starih Hrvata koji su tek stigli na Jadran. Njihov svijet znatno je drugačiji od našeg. Među ostalim, vjerovali su u reinkarnaciju. 

Mirilo 

Za stare Hrvate, duša je imala oblik veličine tijela. Kad bi čovjek umro, duša bi napustila tijelo na mjestu na kojem bi se mrtvac prvi put spustio na zemlju. To mjesto ostalo bi znano kao mirilo. Mjesto gdje duša napušta tijelo važnije je nego mjesto samog ukopa. Zanimljivo, običaj mirila zadržao se sve do današnjeg dana, a toga nema nigdje na svijetu osim na ovim prostorima. I danas se, primjerice, na mnogim cestama nalaze mirila koja svjedoče mjestu gdje je duša napustila tijelo nakon prometne nesreće. 

Prema vjerovanju starih Hrvata, duša nakon napuštanja tijela odlazi u podzemlje, u dubine Nava, gdje se prema zaslugama kupa u vodama Viraja. Tamo se liječi i odmara od svih tereta života. Jednom kada je pročišćena, olakšana se duša pomoću vlage podiže u visine, prema krošnji drveta Svijeta. Prema zaslugama, zračne vile tamo skupljaju duše i odnose ih u Perunov Prav na počinak. No neke, pak, s kišom ponovno padaju na površinu Svijeta gdje ih vodom upijaju žitarice, a kruhom koji se od njih spravlja, ponovno ulaze u tijelo. Tijelo može biti od ljudi, ali i životinja. Zbog toga su starim Hrvatima svi živi organizmi bili sveti, jer su smatrali da kroz njih putuju duše predaka dok prolaze kroz krugove života. Drugim riječima, stari Hrvati su vjerovali u reinkarnaciju. 

Pitamo Bašića je li i to jedan od razloga zašto su ove priče starih Hrvata zaboravljene, a ne uče se ni u školama, odnosno je li Crkva bila ta koja ih je zatirala. 

-Na početku je Crkva ukomponirala jako puno priča iz slavenske mitologije u svoj nauk, ali s vremenom su se oni mijenjali, pa tako i njihov pogled na sve te legende. Sigurno je u kasnijim godinama Crkva bila glavni razlog zašto su ove priče odlazile u pučku predaju, a nisu bile zapisane. Na kraju krajeva i slavlje Božića u vrijeme zimskog solsticija naslanja se na vjerovanja iz pretkršćanske mitologije, a vještice su sve do 13. stoljeća bile prihvaćene od strane Crkve. Uostalom, po selima i gradovima u to vrijeme nisu ni bili klasično obrazovani liječnici, pa su one imale veliku ulogu u društvu. No kasnije je stav Crkve prema vješticama promijenjen, jer ako mogu raditi dobro, onda mogu raditi i zlo – pojašnjava nam naš domaćin.  

Jako je interesantno što i dubrovačka kolenda koja se pjeva na Badnjak i Silvestrovo potječe iz slavenske mitologije. I ona je iz pretkršćanskog doba ušla u kršćanstvo. U to staro vrijeme kolendari su nosili maske. Upravo se pod tim maskama krije dolazak duša pokojnih predaka na novogodišnje slavlje. Prema slavenskoj mitologiji, upravo u noći nove godine ljudi Velesa, boga podzemlja, prerušeni ulaze u dvore boga gromovnika Peruna i otimaju mu sina Jarila, mladog boga vegetacije kojeg će Veles odgojiti kao svoga. On će se na proljeće, o Jurjevo, vratiti u Perunov svijet kako bi se družio s lijepom Moranom. Nevjerojatno da su današnji božićni kolendari u Dubrovniku slijednici ove priče. 

Tintilin i lorko 

Još dvije jako zanimljive slavenske legende potječu s dubrovačkog područja. Jedna od njih su tintilini, za koju smo čuli iz djela Ivane Brlić Mažuranić, ali ne znamo detalje. Tintilinima su majke u Dubrovniku plašile svoju djecu ako bi dugo boravili na suncu. Govorili su im da tintilini dolaze oko podneva, te da imaju crvene, zelene ili crne klobučiće. 

Druga priča vezana je uz lorke. Lorci su, prema slavenskoj mitologiji, nespokojne duše mrtvih, najčešće ubojica i samoubojica. Nakon smrti vraćali su se na svijet i to na mjesta gdje su obitavali tijekom života – sela, groblja, kuće.... Širili su strah, bolest i smrt. Najčešće se pojavljuju oko ponoći ili podneva, a javljaju se zviždanjem, galamom, udarcima po zidovima, trešnjom namještaja ili posuđa… Lorko je bio čovjek odjeven u crno ili bijelo s iskešenim zubima i buljookim crvenim očima, a mogao je poprimiti i oblik životinje. Od lorka na Pelješcu ljudi su se štitili tako što su im davali svježe ulovljenu ribu koja im je bila prava poslastica, a u zaštiti od lorka sudjelovali su i svećenici. Nad njihovim grobovima čitali bi im molitve, pa bi pokojnika probili trnovim ili glogovim kolcem. I dan danas u pokojem selu u okolici Dubrovnika nekoga tko besciljno luta usred noći zovu lorko. 

Ove pričice iz teksta samo su djelić svih mitova, legendi, ali i pravih povijesnih ličnosti koje možete pronaći u novotvorenom muzeju, za kojeg slobodno možemo reći da je jedan od najspektakularnijih u Hrvatskoj. U školi djeca uče svakakve budalaštine, a ni spomena o super zanimljivoj mitologiji naših predaka. Ispada da su hrvatskim školskim zakonodavcima grčka i druge mitologije puno važnije nego naša.