Piše: Daria Mijić

Kretali smo se putem koji je nobelovac F.A. Hayek opisao u svojoj knjizi 'Put u ropstvo', a možda će nas ova situacija sada i ono što slijedi natjerati da prestanemo negirati ekonomsku realnost Hrvatske.

Često na televiziji slušamo prazne fraze političara i frizirane i van konteksta interpretirane makroekonomske pokazatelje, no situacija u Hrvatskoj se može opisati veoma jednostavno i razumljivo svakom laiku.

Poduzetnici u moru regulacija i inih fiskalnih i parafiskalnih nameta preživljavaju iz godine u godinu i logično je da sada većina nema likvidnih sredstava da preživi ovu krizu. Dodatno ljudi su se okrenuli turizmu jer se jedino tu može pristojno zaraditi s obzirom na to da se cijene formiraju prema kupovnoj moći turista koji dolaze iz bogatijih zemalja. Tako firme u turizmu mogu plaćati sve one odmah po pokretanju posla nametnute direktne i indirektne troškove (primjerice država vam propisuje da morate imati ured i salu za sastanke za mnoge djelatnosti što podrazumijeva odmah trošak najma prostora, iako se poslovanje i sastanci održavaju online).

Tako ulazimo u novu krizu s fiskalno i regulatorno ugušenim poduzetnicima, s gospodarstvom koje ovisi o turizmu koji je prvi na udaru čak i kod manje krize, i s općenito antipoduzetničkom klimom.

Uz to u krizu ulazimo s ogromnom državnom upravom punom nepotrebnih organizacija i izmišljenih radnih mjesta čije su plaće zaštićene kolektivnim ugovorima. Koliko god skapavao privatni sektor, zaposlenici u državnim tijelima sebi su osigurali da uživaju jednaki standard. Iako sve činjenice upućuju na štetnost ovolikog rasta funkcija države, čak i u smislu demografije, mi i dalje uz to što financiramo arhaične nepotrebne institucije (primjerice Ministarstvo turizma, Turističku zajednicu u svakom selu i zaseoku, kojekakve razvojne agencije upitne svrhe i kompetencija zaposlenih u njima) osnivamo i nove tragikomične državne organizacije (primjerice Ministarstvo demografije).

Istina je da smo za ovakvu ekonomsku situaciju krivi dobrim dijelom sami, jer osnove ustavne demokracije su, između ostalog, znanje i participiranje, a nama je većina stanovništva u ekonomskom smislu nedovoljno obrazovana da raspozna (ne)adekvatnost regulatornog okvira u kojem se odvija gospodarstvo kao i dodatnih mjera kojima političari prelijevaju iz šupljeg u prazno.

Starija populacija, odgajana u onom režimu, ne razumiju ni od kud im dolaze mirovine, pa je nedavno jedan umirovljenik izjavio da na njega ova kriza neće imati utjecaja jer on mirovinu dobiva od poreza, a ne od poduzetnika. Iz ovoga je sve jasno.

Neki na žalost ne razumiju do čega vodi Big brother država, inflaciju, recesiju, i misle da država printa novac za mirovine. Vjerojatno se i pitaju zbog čega se ne vratimo na onaj model upravljanja gospodarstvom i zbog čega danas nemamo novčanice u apoenima do 10 milijarda kao u Jugoslaviji. Tako da na žalost mnogim se lako manipulira ispraznim mjerama.

S druge strane mladi izlaze iz obrazovnog sustava bez imalo znanja o funkcioniranju države i poduzetništva. Gimnazijalci znaju u detalje srednjovjekovnu književnost i organski sustav svih bića na zemlji, a statistika, financijska matematika i informatika su im daleka nepoznanica. Nekada se pitam da li se namjerno drži zastarjeli kurikulum.

Ovo sada nam je prilika da tražimo promjene, ali i da promijenimo sebe, odnosno postanemo odgovorniji. Građanske, strukovne udruge trebaju jače lobirati za svoje interese i ako niste članovi istih poželjno je da se čim prije učlanite.

Ovo je prilika i da građani nauče prepoznati političke manipulacije, odnosno uvertire koje vode povećanju poreza ili osnivanja novih državnih organizacija čija svrha odnosno potrebitost je u najmanju ruku veoma upitna (često uhljebljivanje glasačkog tijela).

Obično prije nego se uvedu novi porezi čujemo fraze ZA NAŠE DOBRO. Primjerice sad je na snazi euforija oko klimatskih promjena i štetnosti šećera. Iako se mnogi znanstvenici čudom čude euforiji o klimatskim promjenama, kao što se mnogi ekonomisti i sociolozi čude da se država bavi prehrambenim navikama građana, ipak trošarine rastu iz godine u godinu ZA NAŠE DOBRO, i možemo slutiti uskoro porez na slatko, ipak je to ZA NAŠE DOBRO.

Druga tehnika je zavadi pa vladaj. Tako se sustavno provodila kampanja protiv ugostitelja koje se demoniziralo da izrabljuju radnike i prikazivalo kao pokvarene kapitaliste, dok se nisu pridobile mase, pa kad se pripremio teren glatko im se povećao porez na 25%. Također sada istu tehniku primjećujem primjenjuju na iznajmljivače koji su idući na listi za odstrel.

Možemo često čuti izjave političara da nije pošteno da se jedne oporezuje toliko da ne mogu poslovati, a druge ne, pa da bi onda trebalo svima maksimalno dignuti porez da svi budemo isto. I ovakve izjave prolaze. Sad svi umjesto da traže da se njima smanji porez jer realno svi se guše u porezima, ljudi navijaju da se oporezuju i iznajmljivači pa da svi budemo isto.

Treće tehnika je dijeljenje smiješnih naknada i štetnih subvencija. Primjerice nedavno se dijelilo jednokratne potpore rodiljama do 3000 kuna. No pitam se koga bi motiviralo 3000 kuna da pravi djecu. Po meni osobi koja za 3000 kuna odluči napraviti dijete treba poslati socijalne radnike, a ne davati naknadu.

Subvencije na stambene kredite su samo povećale cijene nekretnina skoro duplo.

Sada ovo vrijeme koje moramo provoditi u kućama možemo dijelom iskoristiti da shvatimo gdje smo i kako smo se do ovoga doveli, i što možemo napraviti. U najmanju ruku možemo pružiti podršku poduzetnicima da se izbore za neke normalne mjere.

Uz to preporučujem svima Youtube kanal SVEUČILIŠTE PRAGER (za titlove kliknite CC) i Facebook stranicu koji u kratkim pet minutnim videima obrađuje važne političke i ekonomske teme.

Nadam se da će ova situacija ostati iza nas i da ćemo iz nje barem izaći realniji i pametniji. Što se tiče ekonomske situacije ne dovedu li se adekvatne mjere čeka nas sve, neovisno o profesiji, ozbiljna kriza.