U intervjuu za RTL.hr s Andrijom su razgovarali o njegovoj bogatoj karijeri, nominacijama za Zlatni Studio, ali i novom projektu u kojem ćemo ga uskoro gledati na RTL-u!

Svoju karijeru započeli ste 1994. godine, u vrijeme kad nije nimalo lako bilo biti novinar. Što vas je privuklo, a što zadržalo u ovoj profesiji? 

Kad pogledate ništa nije lako, ali morate si stvoriti uvjete da vam bude najlakše na svijetu. To omogućuje osjećaj da ne radite, nego jednostavno živite svoj posao i on postaje neodvojivi dio vas. Ja poštujem svaki posao, ali iz vlastitog iskustva odgovorno tvrdim da nijedan drugi nije toliko magnetičan kao novinarstvo.

Vrlo malo treba da shvatite je li to ono što stvarno želite. Svaki dan drugačiji, svaki sugovornik novi, ako se i ponavlja - tema, okolnosti i trenutak su drugačiji, a ja svaki put moram biti spremniji, dovitljiviji i koncentriraniji. I znate što je još sjajno? Koliko god javnost, pa i mi sami unutar svojih redova bili nezadovoljni nekom temom ili realizacijom, sve će bitno kad tad završiti u medijima.

Otkrivamo skriveno, novom udahnjujemo život, vrijednima dajemo prostor, drugima puštamo da se sami razotkriju. Mijenjamo društvo nabolje. Taj moment mijenjanja i znatiželja me zadržala u ovom vrtlogu.

Televizijsku karijeru započeli ste dvije godine kasnije, jeste li se ikad ranije zamišljali kao novinara i reportera ispred kamere? 

Mogao sam zamišljati koliko god htio, ali nisam mogao vjerovati da ću se toliko dobro osjećati u tom spoju riječi i slike. Moć kamere, kad imate dobrog snimatelja, a to gledatelji RTL-a u Hrvatskoj najbolje znaju, je sve što vam treba. RTL je upravo televizija koja najviše računa vodi o kvaliteti slike, a tada nije teško ispričati priču. Zato je veliko zadovoljstvo raditi u Petrinji godišnjicu razornog potresa jer dok pričam i pitam znam da to u stopu prati oštra slika, bistar objektiv i mirne ruke profesionalaca.

Zbog svoje profesionalnosti i svog stila izvještavanja, postali ste omiljeno reportersko lice u Hrvatskoj. Što ste sve morali 'brusiti' na sebi da biste postali jedan od najboljih?
 
Konstantan je to rad i nikad nije gotov, jer se danas ne možete osloniti na ono jučer, a već sutra vas nešto novo može iznenaditi. Ključ je biti autentičan, da sami vjerujete u ono što govorite, da ste zadovoljni gostom kojeg ste ljudima doveli i da pitate najbitnije direktno i bez okolišanja. I kad sve to zadovoljite onda ste na skliskom terenu tek, jer publika, ljudi zbog kojih radite teško reagiraju ako ih razočarate. Biti prirodan, nenametljiv i au - ten - ti čan je ključno.

Ljudi s kojima ste razgovarali, a to su građani iz cijele Hrvatske, uvijek ističu vašu empatiju u ponekad teškim trenucima i situacijama. Je li teško ostati profesionalan kad izvještavate s nekog mjesta tragedije? 

Jest, teško je, ali se mora. Nitko nikome na svijetu ne bi zamjerio emociju i suzu u teškoj situaciji, ali uvijek imam na umu - svi su potreseni, sve drhti i plače, nema mjesta za moje knedle sad kad se očekuje informacija. Poslije ćemo se obračunavati s vlastitim valovima emocija, pred kamerom je vrijeme za informaciju, tračak nade i utjehu ako je moguće. 

Postoje li neki događaji u vašoj karijeri koji su vas potresli? 

Popis nije kratak, ali na vrhu su svakako Kornati, ta najveća poslijeratna nikad razrješena tragedija. Kad ne znate ništa, kamen plače, ne znate se ponašati i ne postoji ništa osim tišine. Tad mi je bilo možda i najteže raditi. Aktualna situacija s Matejem Perišem u glavi mi je aktivirala potragu za Antonijom Bilić. Jako sam se dao tada u to, možda i mrvicu previše, ali baš mi je ljudski bilo stalo do toga. Imam kćeri, to me sve diralo tada i trajalo je dugo. Nažalost, ishod znamo.

Naravno, izvještavali ste i s događaja koji su bili veseli i pozitivni. Čega se s radošću sjećate? 

Svaki put kad dođem u Knin na obljetnicu najkarakternije od svih oluja, one koju pišemo s velikim O osjećam ponos. Isti je osjećaj prisutan i kad dođem u Vukovar, premda studeni nije nikako veseo mjesec. Najdraži trenutak na profesionalnom polju je svakako oslobađanje generala iz Haaga. 

Jeste li se ikad preispitivali oko svog novinarskog poziva? 

Nedavno sam se pitao je li dosta i kao što vidite - nije dosta. Veseli me kao dijete sve novo što me čeka i suguran sam da sam na RTL došao baš na vrijeme. Da zajedno gradimo nešto novo za ljude koji vole televiziju. 

 Kad gledate mlađe kolege, vidite li u nekome od njih potencijal da 'stane u vaše cipele'?

Imam veliku nogu i nemirna stopala koja ne mogu dugo biti na istom mjestu. Najbolje je kad svatko ima svoje cipele. Nitko nikad ne treba biti netko drugi, to je nemoguće. Ali ne treba to ni željeti. Lijepo je promatrati mlade, a ako požele savjet terenca s puno kilometara - kuc kuc, dobar dan! Uvijek sam tu. 

Nedavno ste postali dio tima RTL-a. S mnogima od njih znate se s terena, a s nekima od njih ste i ranije radili. Kako su vas kolege primile?

Medeni mjesec traje i divan je, a ja si svaki dan na putu do posla pjevam onu Akijevu Pusti nek traje, jer dok traje dobro je. Osjećam se kao da sam godinama tu. Nije bilo stresa ni sekunde. Sjajno su me dočekali svi, čekam da krene opravdavanje povjerenja u eteru - uskoro. 

Svoju karijeru nastavljate na RTL-u, a gledatelji s nestrpljenjem očekuju vidjeti u kojem će se smjeru nastaviti. Možete li našim čitateljima otkriti barem nešto o tome?

Pripreme za naše porinuće u punom su zamahu. Bit će sjajno. I evo sad dok govorim o tome imam zazubice kao da je o nekom dobrom zalogaju riječ. A zapravo i jest. Bit će to spoj ponosne prošlosti i perspektivne budućnosti. Želja mi je od ljudi koje svi znaju doznati najbitnije i ono što ne znamo, a mladima dati priliku da se pokažu, pa ako za nekoga od njih budemo mogli reći - mi smo bili ti kod kojih su prvi put.... sjajno. Bit će dobra zabava, bit će kvaliteta. I bit će, nadam se po guštu svima.